Saturday, August 02, 2014
 

 
Učenički radovi

Na ovim stranicama imate priliku izraziti svoju kreativnost, predstaviti svoje ideje, ali i znanje i snalažljivost u korištenju informacijsko-komunikacijske tehnologije. 

Pozivamo sve učenike da predstave svoje mjesto i školu putem tekstova, fotografija ili filmića, a mi ćemo ih ovdje objaviti.

Ako ste sa svojim prijateljima ili razredom koristili digitalne nastavne materijale i imate rezultate u digitalnom obliku koje želite podijeliti s učenicima drugih škola, javite nam i to ćemo također objaviti.

Imate li ideju ili želju za predstavljanjem radova i drugih tema, pišite nam!

Svakako, postoje pravila kojih se moramo pridržavati. Sadržaji moraju biti korektni, a informacije točne. Radovi ne smiju sadržavati agresivno i uvredljivo ponašanje te povrede privatnosti; ne smije se kršiti autorsko pravo...

 
 

 

Proglašeni najbolji literarni radovi učenika osnovnih i srednjih škola

Na osnovu javnog konkursa broj: 01-141/2010 od 14.10. godine koji se odnosi na takmičenje učenika osnovnih i srednjih škola u literarnim radovima na temu “Koračamo stazama hrabrih vitezova naše domovine”, Komisija u sastavu profesora bosanskog, srpskog i hrvatskog jezika i književnosti izvršila je pregled pristiglih radova i odabrala najbolje literarne radove. Na proglašenju pobjednika, nagrađenim učenicima uručene su diploma, novčane nagrade i jedan primjerak monografije brigade, a nastavnicima / profesorima i školama zahvalnica i monografija brigade.

NAGRAĐENI RADOVI

Preuzeto sa www.prva-slavna.ba

:: Thursday 20/01/2011 u 03:42
  

Literarni rad

„Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to beskrajnih mora 
 i vrletnih planina do njih dolazi?“

Prolazim dio puta između dvije obale. Naginjem se kroz prozor da osmotrim zelenilo te obale, na čije tlo nisam uspio kročiti. Nisam uspio zagaziti u prozračnu izmaglicu svojih snova, i obreti se u realnom svijetu, s ostvarenim snovima. A imao sam snove, divne snove...
          I sad, dok se samo prisjećam, osjećam jezu što me prožima, i blagi treptaj u duši. Zašto nisam ustrajao, zašto nisam uložio više truda da ostvarim svoje snove? Nisam imao snage preći preko beskrajnih mora i vrletnih planina, da dosegnem svoje zlatne ptice. Ili jesam? Jesam li učinio sve? Samo... Mene niko ništa nije pitao, nikoga nije bilo briga za moje snove, za suze što su se uzalud iskrile u mojim očima. Svijet odraslih suviše je okrutan za nevinu dječiju dušu.
          Koračam unazad, vraćam se u ulice svoga djetinjstva. Sve je plavičasto od dima granata. Bio je rat, bio je jedan mali grad, jedna sretna obitelj u tim nesretnim vremenima. Ta slika prostruja kao bljesak, i zgasnu. Jedna slika, jedina slika. Nestaje, i vraća se. Bio sam suviše mali da bih imao snove, ali dovoljno odrastao da bih imao sjećanja. Vrlo često se pitam da li je sve to ikada i bilo. To... Sjedimo za stolom, nas troje. Ispod balkona se zeleni stablo čempresa, a na prozorskim daskama, šareni se sobno cvijeće. Toplo je u toj prostoriji, samo ne znam je li od vatre u šporetu, ili od sreće koja je treperila u zraku. Moje uspomene. Gazim po njima, kao što sam i onda, dok sam odlazio, svojim malim stopalima, gazio po beharu što se krunio.
          Majka me, tog hladnog proljeća, povela u nepoznat svijet, u bezimeni, veliki grad. Otac je stajao nijem, majka je nijemo hrlila naprijed, a ja za njom. Uzalud sam pružao ruke, nazad, prema ocu, što me gledao ukočena pogleda, i naprijed, prema majci, koja je žurila. Uzalud su se suze gnijezdile u očima, uzalud je moje srce vrištalo. Te suze niko nije vidio, te urlike niko nije čuo!
          Godine su prošle od tada. U početku sam brojao, pa odustao. Koliko je dana, koliko noći, koliko sati s istom slikom, i istim snovima. Zlatne ptice! Svaka ljepša i sjajnija od prethodne. Za stolom moj otac, majka i ja... Je li to bilo, ili je i ta slika san? Sjećam se neke priredbe u vrtiću, trebao sam recitirati pjesmicu: Moj tata. Majka je kasnila. Imao sam tremu, bio sam sam, trebala mi je podrška. A onda su se, uz škripu, otvorila vrata. Ugledao sam majku. Koje li sreće! A onda sam, u polumraku iza nje, ugledao siluetu visokog muškarca. Je li to on? Preplavilo me uzbuđenje, i sreća. Mislio sam da su dolepršale zlatne ptice mojih snova, ne sve, samo ta jedna. Sanjao sam kako je majka pozvala tatu na priredbu, i evo, on je tu. Zlatne ptice pohrliše, sva radost iz srca sli se u moj pogled. Ne, nije to bio moj otac, nego otac mog prijatelja.
          Ne sanjam više zlatne ptice. Preduboka su mora, previsoke planine, prevelika praznina što nas je razdvojila. Ustvari, možda i sanjam, krajičkom srca...
 

 Adnan Džehverović IIIs
Željeznički školski centar Sarajevo
 
Preuzeto sa www.zsc.edu.ba

:: Tuesday 11/01/2011 u 11:50
  

Historija Londona

Knjiga Historija Londona je ručno rađena knjiga od strane učenika JU “Učiteljske škole i gimanzije Obala “ Sarajevo.  

Da bi se obistinila ideja da se predstavi historija Londona u obliku knjige učenice Čakar Merisa, Džanko Naida, Bičić Mirela, Suljević Lejla i Krakonja Irmana uložile su dosta truda, napora i želje, kao  i više mjeseci rada.
 
“Postepenim radom smo došli od ovog što sada imamo tj. do knjige koja se sastoji od slika i teksta koji nam stvaraju vizuelnu sliku Londona od najstarijih vremena pa sve do danas. Da bi knjiga ljepše izgledala i da bi oni koji je u prolazu pogledaju shvatili da se radi o nekim temama iz davnina, mi smo odabrali specifičnu boju listova koja sliči boji papira koji postoji već duže vrijeme. Palili smo vrhove listova kako bi knjiga izgledala što zanimljivija i atraktivnija.
 
Naš trud se isplatio jer smo uspjeli privuči dosta posjetilaca na našem sajmu jezika, a osim toga dobili smo pohvale da je knjiga uspješno završena. Planiramo je čuvati na sigurnom mjestu kako bi nove generacije vidjele koliko smo se trudili i da bi time mi uspjeli na njih prenijeti želju za radom.” o izradi knjige učenica Čakar Merisa III2.
 
 
JU ''Učiteljska škola i gimnazija Obala''

 


:: Thursday 09/04/2009 u 03:48
  

Nagrađeni učenički rad

Nagrađeni učenički likovni rad na konkursu osnovnih i srednjih škola  na temu: "Žuč - simbol slobode". Likovni rad osvojio je II mjesto.

 

Serhatlić Nermina III - 6
JU "Učiteljska škola i gimnazija
Obala" Sarajevo


:: Monday 23/02/2009 u 11:51
  

Heroji za naš ponos

Literarni rad učenice Naide Hodžić koji je osvojio I mjesto na Kantonalnom takmičenju literarnih radova 2008 godine.

Heroji za naš ponos

Ondje gdje drugi oklijevaju, boje se, skrivaju, Oni, heroji jurišaju bez dileme, straha, svjesni cilja. Cilj znači  sloboda. Sloboda znači opstanak svih. Opstati znači biti živ. Po svaku cijenu pobijediti neprijatelja, po cijenu života.

Velika je ljubav pred licem heroja, ljubav prema domovini, voljenom gradu, porodici, budućnosti. Želja da se sačuva osmijeh djeteta, umiri nemir djeda, brige nene i majke, nesigurnost žene, strah uplakane djece. Taj front iz pozadine bio je najjače oružje našim zlatnim ljiljanima. Samo naoružani ljubavlju mogli su jurišati na tenkove. Trebalo je vremena da osvoje naoružanje od neprijatelja i odgovore istim sredstvima. Polja pokošenih života nisu mogla osujetiti njihovu snagu da istraju. Svjesni da su njihove straže bedemi grada, domovine, morali su biti nepobjediva živa prepreka za neprijatelja. Granate su zatrpavale rovove nabrzaka iskopane, jame su gutale saborce, a oni nastavljali dalje.

…Sjećam se. I moj otac je bio heroj. Gledala sam ga kako se sprema za liniju, brije, pere, oblači čistu košulju, hlače, čarape, tiho i smireno, da ga smrt ne zatekne nespremna. Tiho se oprosti s majkom stežući joj rame, umjesto ruke. Kad mene ili brata pomiluje po kosi, licu, podigne u naručje, osjetim s koliko otpora brani suzama da mu zamute pogled, neki čudni blagi osmijeh pokloni mi da budem hrabra, dok se on ne vrati.

Ne znam koliko hiljada takvih očeva se nikad nije vratilo svojoj kući, koliko je očiju posljednji put opraštajući se od ovog svijeta, zamišljalo oči svoje djece. Nisu ih slučajno prozvali ljiljani, zlatni ljiljani.

Dok budem živa divit ću se herojima kakav je bio moj otac, koji nije branio samo Bošnjake, Srbe ili Hrvate, već čovjeka od nečovjeka, plemenito biće od ubica. Branio je Sarajevo, glavni grad nedjeljive Bosne i Hercegovine.

Nažalost, moram reći da herojima koji su preživjeli rat nije odato ni skromno priznanje, bar skromna zahvalnost. Oni žive tiho među ljudima opterećeni bremenom svakodnevnice.
 
Istina je da smo skloni zanemarivanju prošlosti i onoga što se dogodilo, ali se nadam da veo zaborava ne smije prekriti ljiljane koji su nam omogućili miris života, radosti, nadanja. Oni su naš najveći ponos, stub našeg postojanja i jedina svijetla tačka u vremenu punom neizvjesnosti. Neka se nikad ne zaboravi: heroji su ponos za sve nas !!! I nikada ne smijemo koračati pognute glave, jer sjećanje na hrabre heroje ne dopušta nam da ikada budemo poniženi. Oni koji su položili svoje živote u temelje  prkosne Bosne i Hercegovine  nastavljaju da žive s nama, u našem sjećanju. Uz Njih svi smo heroji!
         

Hodžić  Naida IV-4
JU "Učiteljska škola i gimnazija Obala" Sarajevo


:: Monday 23/02/2009 u 11:50
  

< Prethodna  1 / 2  Sljedeća >
 
Developed and powered by © 2008 UTIC SarajevoTerms Of UsePrivacy Statement