|
 | |  | |
| 
| Knjiga Historija Londona je ručno rađena knjiga od strane učenika JU “Učiteljske škole i gimanzije Obala “ Sarajevo. Da bi se obistinila ideja da se predstavi historija Londona u obliku knjige učenice Čakar Merisa, Džanko Naida, Bičić Mirela, Suljević Lejla i Krakonja Irmana uložile su dosta truda, napora i želje, kao i više mjeseci rada. “Postepenim radom smo došli od ovog što sada imamo tj. do knjige koja se sastoji od slika i teksta koji nam stvaraju vizuelnu sliku Londona od najstarijih vremena pa sve do danas. Da bi knjiga ljepše izgledala i da bi oni koji je u prolazu pogledaju shvatili da se radi o nekim temama iz davnina, mi smo odabrali specifičnu boju listova koja sliči boji papira koji postoji već duže vrijeme. Palili smo vrhove listova kako bi knjiga izgledala što zanimljivija i atraktivnija. Naš trud se isplatio jer smo uspjeli privuči dosta posjetilaca na našem sajmu jezika, a osim toga dobili smo pohvale da je knjiga uspješno završena. Planiramo je čuvati na sigurnom mjestu kako bi nove generacije vidjele koliko smo se trudili i da bi time mi uspjeli na njih prenijeti želju za radom.” o izradi knjige učenica Čakar Merisa III2. JU ''Učiteljska škola i gimnazija Obala''  
| :: Thursday 09/04/2009 u 03:48 |
|
|
|
|
| 
| Nagrađeni učenički likovni rad na konkursu osnovnih i srednjih škola na temu: "Žuč - simbol slobode". Likovni rad osvojio je II mjesto.  Serhatlić Nermina III - 6
JU "Učiteljska škola i gimnazija Obala" Sarajevo
| :: Monday 23/02/2009 u 11:51 |
|
|
|
|
| 
| Literarni rad učenice Naide Hodžić koji je osvojio I mjesto na Kantonalnom takmičenju literarnih radova 2008 godine. Heroji za naš ponos Ondje gdje drugi oklijevaju, boje se, skrivaju, Oni, heroji jurišaju bez dileme, straha, svjesni cilja. Cilj znači sloboda. Sloboda znači opstanak svih. Opstati znači biti živ. Po svaku cijenu pobijediti neprijatelja, po cijenu života.
Velika je ljubav pred licem heroja, ljubav prema domovini, voljenom gradu, porodici, budućnosti. Želja da se sačuva osmijeh djeteta, umiri nemir djeda, brige nene i majke, nesigurnost žene, strah uplakane djece. Taj front iz pozadine bio je najjače oružje našim zlatnim ljiljanima. Samo naoružani ljubavlju mogli su jurišati na tenkove. Trebalo je vremena da osvoje naoružanje od neprijatelja i odgovore istim sredstvima. Polja pokošenih života nisu mogla osujetiti njihovu snagu da istraju. Svjesni da su njihove straže bedemi grada, domovine, morali su biti nepobjediva živa prepreka za neprijatelja. Granate su zatrpavale rovove nabrzaka iskopane, jame su gutale saborce, a oni nastavljali dalje.
…Sjećam se. I moj otac je bio heroj. Gledala sam ga kako se sprema za liniju, brije, pere, oblači čistu košulju, hlače, čarape, tiho i smireno, da ga smrt ne zatekne nespremna. Tiho se oprosti s majkom stežući joj rame, umjesto ruke. Kad mene ili brata pomiluje po kosi, licu, podigne u naručje, osjetim s koliko otpora brani suzama da mu zamute pogled, neki čudni blagi osmijeh pokloni mi da budem hrabra, dok se on ne vrati.
Ne znam koliko hiljada takvih očeva se nikad nije vratilo svojoj kući, koliko je očiju posljednji put opraštajući se od ovog svijeta, zamišljalo oči svoje djece. Nisu ih slučajno prozvali ljiljani, zlatni ljiljani.
Dok budem živa divit ću se herojima kakav je bio moj otac, koji nije branio samo Bošnjake, Srbe ili Hrvate, već čovjeka od nečovjeka, plemenito biće od ubica. Branio je Sarajevo, glavni grad nedjeljive Bosne i Hercegovine.
Nažalost, moram reći da herojima koji su preživjeli rat nije odato ni skromno priznanje, bar skromna zahvalnost. Oni žive tiho među ljudima opterećeni bremenom svakodnevnice.
Istina je da smo skloni zanemarivanju prošlosti i onoga što se dogodilo, ali se nadam da veo zaborava ne smije prekriti ljiljane koji su nam omogućili miris života, radosti, nadanja. Oni su naš najveći ponos, stub našeg postojanja i jedina svijetla tačka u vremenu punom neizvjesnosti. Neka se nikad ne zaboravi: heroji su ponos za sve nas !!! I nikada ne smijemo koračati pognute glave, jer sjećanje na hrabre heroje ne dopušta nam da ikada budemo poniženi. Oni koji su položili svoje živote u temelje prkosne Bosne i Hercegovine nastavljaju da žive s nama, u našem sjećanju. Uz Njih svi smo heroji! Hodžić Naida IV-4
JU "Učiteljska škola i gimnazija Obala" Sarajevo
| :: Monday 23/02/2009 u 11:50 |
|
|
|
|
| Snove moje čuvaju obale Tvoje, grade moj |
| 
|
Povodom obilježavanja 6.aprila - Dana oslobođenja Sarajeva i Dana grada Sarajeva održano je već tradicionalno takmičenje u pisanju literarnih radova na temu "Snove moje čuvaju obale Tvoje, grade moj".
Organizatori: članovi SUBNOAR-a i profesori i učenici gimnazije Obala
Učenici čiji su radovi proglašeni najboljim, nagrađeni su novčanim nagradama.
Ovom prilikom predstavljamo vam prvonagrađeni literarni rad . "Snove moje čuvaju obale Tvoje, grade moj"
Mislio sam... Jednog dana, što prije... Biću daleko.
Daleko od ovih ulica i parkova u kojima sam utisnuo djetinjstvo.
Daleko od fasada dobro znanih zgrada, koje su me skrivale u igri žmire.
Neće više biti svjetala nebrojenih puteljaka i sokaka da me nađu.
Tamo negdje, kad odem... Ako odem.
Mislio sam: ''Ne mogu više''. Ostajati ovdje gdje je zlatna dolina izgubila sjaj.
Gdje su duše ranjene i toliko malih srca ugašeno, dok su kosili mlado žito,
grubo, bez milosti oni sa brda uokolo.
Ali onda shvatiš: u tuđini ne ide.
Kako da se saživim sa zrakom koji miriše drugačije?
Gdje još da nađem osmijeh pun snage u klonulom tijelu?
I nostalgične poglede pune duha?
Znaš... Čudno je to.. Sarajevo.
Grad koji pjeva pod granatama;
koji svijetli jače pod svijećama i sa više vjere nego Pariz u vrijeme praznika;
gdje se iz ničega rađaju čuda; gdje se u oskudici sofre prolamaju – jer su ljudi kao jedan, jer je prkos jači od boli, jer su srca toplija od hladnoće nezagrijanih prostorija.
Kako da gradim sebi budućnost, a napustim sve svoje?
Sve čemu su me učili, sve što jesam.
Ja sam ovaj grad, i ovaj grad je moj prijatelj Srđan i njegova djevojka Edna, i njen brat Ezekiel, i pekar Meho i čika Mišo.
Grad u kojem su legende vječne.
Grad u čije obale sam utisnuo svoj pogled dok sam živ; grad koji mi je odao svoju tajnu znanu samo onima koji ga prigrle.
Osmijeh koji ne umire.
I sada znam. Ostajem tu da mu se odužim za sve što mi pruža.
Moji snovi nigdje nisu sigurniji nego tu.
U toplim avlijama rodnog grada, među njegovim obalama.
Škola: ''Učiteljska škola i gimnazija Obala''
Učenik: Edin Šehović
Razred: II6
| :: Monday 23/02/2009 u 11:49 |
|
|
|
|
| Bosanski vodovodi, šadrvani, sebilji, česme i avlije kao dio kulturne baštine |
| 
| Literarni rad učenika Javne Ustanove “Učiteljska škola i Gimnazija Obala” na temu: “Bosanski vodovodi, šadrvani, sebilji, česme i avlije kao dio kulturne baštine” Sarajevske česme Odzvanja kaldrma pod mojim nogama, kamene kocke dočekuju moje lagane korake, a sarajevska čaršija prima me u svoj topli zagrljaj. Miriše jesen i topao povjetarac miluje moje lice. U ušima mi odzvanja grgoljenje čiste i hladne sarajevske vode. Onako bistra, prozirna i hladna ona se sliba sa okolnih brda i žuri u čaršiju da okrijepi prolaznike, goste, djecu i svakoga ko pored nje prođe. Sarajevska česma, isklesana u kamenu, govori o dalekom vremenu. Nosi nam priče minulih dana, a voda teče kroz vrijeme slivajući divne uspomene. Kako su lijepe sarajevske česme! Kako su ponosne i hrabro odolijevaju vremenu! One svojom vodom okrijepe žednog prolaznika, pričaju vječnu priču o prošlim danima, dočekuju prijatelje i poznanike. Isprani kamen govori o njihovoj čistoći i vječnoj želji da se voda nikad ne zaustavi, da nikad ne presupši, jer ona je toliko potrebna... Ona je izvor života. Na tim bijelim kamenim izvorištima života zastajem i osluškujem vrijeme, stapam se sa zvukom vode i laganim udaranjem o kaldrmu. Svečane su i ponosne sarajevske česme! Mnogo su dobrote, života i zdravlja pružile, a za uzvrat nisu tražile ništa.
Jednostavno odolijevaju vremenu...
Škola: Učiteljska škola i gimnazija Obala
Učenik: Klačar Ema
Razred: IV6
| :: Monday 23/02/2009 u 11:48 |
|
|
|
|
|
| |
| |  | |  |
|