STIDLJIVOST – Moje stidljivo dijete
Većina ljudi je stidljiva u određenim situacijama, prije svega u prisustvu nepoznatih osoba i kada se osjećaju nesigurnim. Ako je osjećaj uzrokovan situacijom izvana, onda se on naziva nesigurnošću, dok se unutarnji oblik nesigurnosti naziva stidljivost.
Riječ stidljiv znači – zbunjen, postiđen i bojažljiv. Ovo asocira na socijalni oblik stidljivosti, podrazumjeva i druge ljude, ali podsjeća također i na sram, a možda i na poniženje.
Stidljiva djeca su nježna, introvertna i kreativna. Stidljivost je često naslijeđena osobina, ali ona može biti i rezultat odgoja, porodičnih problema, teškoća sa govorom ili učenjem, prilagođavanja novoj sredini, lošeg mišljenja o samom sebi ili ismijavanja od strane vršnjaka. Stidljivost može biti adaptivni odgovor na potencijalno prijeteću situaciju, a prerasta u problem kada postane smetnja u društvenom životu ili rezultatima u školi. Kada prevlada strah od kritike, grešaka ili preuzimanja rizika, ili kada interventno dijete postane izolirano od svojih vršnjaka, tada je takvom djetetu potrebna pomoć. Ovo povlačenje može rezultirati usamljenošću i stvoriti vrzino kolo stalnog odbijanja.
Stidljivost se ne mijenja naručito mnogo zbog boravka u dječijem vrtiću, ali se prilagođavanje sredini dječijeg vrtića razlikuje između stidljive i sigurnije djece. U školi, stidljiva djeca izbjegavaju javni nastup, na primjer da drže govor ili da se ističu, a na pitanje nastavnika često odgovaraju sa „ne znam“. Nastavniku je lako zanemariti stidljivu djecu, ona se naravno ne čuju mnogo, a osim toga sustežu se da pitaju. To je osjećaj nesigurnosti i neprijatnosti koji obuzima osobu u kontaktu sa drugim ljudima pri čemu dolazi do lupanja srca, napetosti mišića i boli u želucu.
Kako dijete postaje stidljivo
Računa se da se, otprilike, svako djete rodi s tendencijom stidljivosti i povučenosti. Možemo li onda izvući zaključak da je stidljivost naslijedna, budući da stidljiva djeca u najvećem broju slučajeva imaju najmanje i jednog stidljivog roditelja? Ovo je pitanje jedne prilično konstantne sklonosti, koja utiče na naše reakcije u, primjerice stresnim situacijama – ako je neko stidljiv kod kuće, stidljiv je također i u školi i na dječijem igralištu. 
Već u dobi od 4 mjeseca, stidljiva djeca na vanjsko stimuliranje raagiraju jače. Kada su od prilike u dobi od jedne godine plašljivija su od druge djece i nesigurna u susretu s nepoznatim stvarima ili osobama. Stidljiva djeca imaju bržu frekfenciju rada srca i luče više adrealina (stresni horm). Postoji mnoštvo faktora koji utiču na pojavu stidljivosti. Najčešći su fizički nedostaci, zatim problemi u govoru i jeziku, zlostavljanje u djetinjstvu, uticaj nervoznih roditelja, promjena mjesta boravka u mladim danima, neka neprijatna situacija, kao i genetska sklonost ka stidljivosti.
Moje stidljivo dijete
Vaše dijete u parku, među drugom djecom, drži se isključivo vas. Gleda oko sebe, ali ne prilazi nikome. Dopušta da mu ko god hoće uzme igračku a kada ga neko nešto pita saginje glavu i ćuti. Ako ga neko dijete slučajno gurne odmah plače i traži vašu zaštitu.
Sve su to uobičajena ponašanja stidljive djece. Razlozi zašto su neka djeca stidljiva, neka agresivna, neka usamljena...
Neka od ovih ponašanja menjaju se vremenom, dijete ih samo prevazilazi, prelazeći iz jedne razvojne faze u drugu, ali neka od njih zaslužuju vašu punu pažnju i intervenciju.
Sa druge strane, mnogi roditelji se plaše, misleći da će njihova stidljiva, nesnalažljiva, povučena djeca u ovim našim okolnostima ,,propasti,,. Argument ovih roditelja jeste da je za život sada i ovdje potrebna prilična doza agresije.
To je velika greška.
Kod neke djece stidljivost se pojavljuje iznenada. Ukoliko se u porodici dešava nešto što ne razumije dijete se može na mahove, povući, udaljiti, izgledati kao da je izgubilo interesovanje za okolinu, stalno biti zaokupljeno svojim mislima.
U tom slučaju, najprije otkrite uzrok njegovog ponašanja. Pokušajte da popravite, tj. da radite na uzroku (razlog promjene ponašanja) a ne na posljedici (promijenjeno ponašanje djeteta). Mnogo razgovarajte, pronađite dodatno vrijeme za dijete.
Pored toga:
1. okružite dijete vršnjacima
2. ulijte dodatnog samopouzdanja
3. hvalite dijete kad god to zasluži
U našoj kulturi se često govori kako hvaliti svoje dijete nije pametno ili, čak, nije pristojno. Ima mišljenja i da hvaliti znači ureći ga (znači, poslije pohvale dijete više neće biti dobro?!?) Postoji ubijeđenje da je pohvala najbrži put da vam dijete postane razmaženo, sebično ili čak, agresivno. To nije moguće.
Pretjerano samopouzdanje gotovo da i ne postoji. Zato, ne ustežite se od pohvala.
Uostalom, razmislite, ko će vaše dijete hvaliti ako ne vi? Ko će mu govoriti da je dobro, pametno, lijepo, da je odlično nacrtalo ovo, uradilo ono... ako ne vi?
Davanje podrške stidljivoj djeci s toplinom i uvažavanjem važno je za neutraliziranje stidljivosti. Samopouzdano dijete je veselo, radoznalo, lako sklapa poznanstva, uklapa se u društva, ne boji se da pokaže svoju slabost, odrasta sa optimizmom i sigurnošću u sebe i svoju okolinu. A upravo je samopouzdanje pravi lijek protiv stidljivosti.
Izvor: Philip Hawang i Bjorn Nilsson "Razvojna psihologija"
Redakcija Portala