Tekst: Vedrana Seksan
Kako se roditelj pretvori u potencijalnog teroristu
Zove me prijatelj. Šta radim, smeta li? Ništa specijalno, ne smeta, naravno. Imam li nekoliko trenutaka da nešto porazgovaramo? Naravno, odgovaram spremna na sve. On je čovjek sa širokim spektrom interesa. Pokretač ideja. Politički aktivan. Društveno angažiran. Omražen i voljen. On je osoba koja ne zove tek tako. Sigurno ima nešto neizmjerno važno da me pita. U glavi se već pripremam. Namještam ozbiljan glas za odgovore kada me pitaju nešto intelektualno. Ponosna što od svih ljudi zove nešto da pita baš mene. Pitaj. Koliko je dvjesto pedeset milimetara decimetara?
Malo je reći da sam zbunjena. Čega? Decimetara? Dvadeset i pet.
Ne, kaže on. I nekako zvuči još očajnije nego maloprije. Nije, nego dva i po. Potpuno sam zbunjena. Kako dva i po? Pa metar ima sto centimetara.... Mislim, razgovor je već s prvim pitanjem zašao u oblast apsurda, ali se jako trudim da pratim. Ovo sigurno mora odvesti negdje. Barem do Butmira ili nekakvih vitalnih interesa, kulturne politike, zatvaranja pozorišta u Mostaru... Ma, jeste centimetara, kaže on i zvuči sve očajnije. Ali te ja pitam milimetara. A milimetara je dva i po. Da, kažem, mada više nisam baš najsigurnija ni kako mi je ime, a ne da li je dva i po ili trideset šest. I šutim.
Iskreno, očekujem da, kao u onom glupom vicu koji nikada nisam skontala, kaže: “Malo, majku mu, malo.” Nakon čega će spustiti slušalicu. I bojim se posljedica. Možda je čovjek očajan, a ja stvarno ne znam kuda krenuti nakon decimetara i pretvaranja mjernih jedinica, i ništa ne pomažem. On šuti. Pa šutim i ja.
Šta ti misliš, da li bi bilo zainteresiranih roditelja koji bi bili spremni na neku vrstu terorističke akcije?, pita me nakon poduže tišine. I to je trenutak mog olakšanja, mada znam da njemu nije ništa lakše. Zapravo, tačno znam koliko je njemu grozno. Ali je meni smiješno. I beskrajno mi je simpatič an njegov očaj.
Evo, ja sam spremna, kažem susprežući smijeh. Na šta konkretno misliš? Predlaže paljenja automobila. Kako je samo sladak. I kako je samo smiješna situacija u kojoj zbunjeni učenik četvrtog razreda sjedi sa sveskom i knjigom, isprepadan urlanjem raspamećenog roditelja pretvarača mjernih jedinica, koji sada, uz sve, govori o napadima na ministarstvo prosvjete. I još uvijek ne konta zašto bi, zaboga, dvjesto pedeset milimetara u svijetu u kojem žive Hannah Montana i Bratz uopšte bilo potrebno pretvarati u decimetre. Naravno da duhovitost cijele situacije trenutno mogu sagledati samo ja. Daleko i od stola na kojem je otvorena knjiga matematike i od tog divnog stanja svijesti u koje te dovede dijete koje ne konta ono što mu se devedeseti put objašnjava sasvim racionalno. I razumljivo. Njemu još uvijek nije smiješno. Niti će mu biti, sve do sutra. Jednako kako je meni tek nakon mjesec dana postala smiješna situacija u kojoj sam ostavila zaključano dijete u kolima sat i po i otišla da obavim neki posao dok ona razmisli koliko je stotinu centimetara metara ako je jedan metar stotinu centimetara. Tek danas se mogu smijati tome da mi je, nakon sat i po razmišljanja, bojažljivo odgovorila: ja mislim četrnaest. Tada sam je mogla ubiti. I sebe ubiti. I oca joj ubiti. I ministra prosvjete. I onoga ko je napisao knjigu. I....
Kada djeca polaze u prvi razred, testiraju ih da vide da li su spremni za školu. Trebaju da nacrtaju sebe i napišu svoje ime. Mada su na sva zvona trunili kako djeca ne moraju znati slova prije prvog razreda, time školski sistem pametno provjerava koliko će tačno truda trebati uložiti u koje dijete. Ovaj ne zna slova – odmah ga turi među potencijalne probleme i neznalice. Ovaj zna slova, njega naprijed. Ono na šta nisu nadošli, a trebali su, jeste da testiraju roditelje. I to tako što će pred svakog staviti, naprimjer, cirkusku buhu koju će trebati istrenirati da skoči kroz obruč od spajalica i napravi salto. Pa ako roditelj buhu nakon dva sata ugnjavi urlajući: “Salto! Koliko je to komplicirano!!! Odraziš se i prevrneš preko leđa!”, e onda nikako nije spreman za prvi razred. Treba ga pustiti da još malo sazrije. Jednako učiniti i s onima koji počnu plakati, za neuspjeh buhe kriviti loše društvo, teške torbe, komplikovane udžbenike.... Sve osim buhe same. Koja, možda, jednostavno nije talentovana za salto. Ali zato divno piše poeziju, recimo.
Kada kritiziraju knjige i školski program, roditelji se izlažu opasnosti da im se nježno, ili manje nježno, saopšti kako nije do programa, nego do njihovog djeteta i njihovih prevelikih i nerealnih očekivanja. Kaže im se, kroz smiješak, kako ne može svako biti odličan učenik i kako zato postoje razne ocjene i kako ne treba da opterete dijete svojim ambicijama.
Eksperiment devetogodišnjeg školovanja, koji nam je dao to da djeca u školu krenu prije nego prestanu vjerovati u zubić vile, donio nam je i garantiranu igru u prvom razredu. Niko nam nije rekao kako će na svaki tren igre na nos iskočiti već prvo polugodiš te drugog. Donio nam je sistem ocjenjivanja cvjetićima, radi kojeg u četvrtom razredu djeca ne kontaju kako je moguće da sada mogu dobiti i trojku i radi koje sasvim ozbiljno saopštavaju kako će se ubiti. Donio nam je splet udžbenika u kojima dijete koje ne zna šta je Ekvator uči kako najveći sistem vjetrova počinje upravo tamo. Da ne govorim o tome da nisam sigurna da znaju i šta je sistem. Ili da način funkcioniranja živinog barometra sada može objasniti više od šačice odraslih ljudi sa završenim školama. I donio nam je to da u obrazovanju djeteta učestvuje cijela porodica. Prvo mama i tata jedno drugom prepričaju lekciju da vide jesu li je dobro shvatili, pa onda zovu dijete da njemu objasne.
Uopšte ne kažem kako prije nije bilo roditelja koji su sjedili i radili sa svojom djecom. Ne sporim činjenicu da nije svako dijete talentirano za sve. Ne bunim se protiv toga da će svima onima koji nemaju djecu i nemaju namjeru da ih imaju ovaj tekst biti beskrajno dosadan. Samo se bojim. Toga što je moje dijete u istom razredu kao i djevojčica koja ne konta pretvaranje jedinica. Što su tu negdje kada je u pitanju matematika. Što mene milimetri u decimetar očekaju već koliko iduće sedmice. I što nisam sigurna koga ću ja nazvati da ga nagovorim na teroristički čin.
A nekog hoću sigurno.
Ovaj tekst je objavljen u Graciji broj 120.
preuzeto sa: http://www.gracija.ba