U disciplinovanoj školi i porodici djeca nemaju nikakva prava. U razmaženoj porodici djeca imaju sva prava. Prava škola je ona u kojoj i djeca i odrasli imaju jednaka prava.
Evo slike jednog roditelja. Ja ga poznajem. Znam da hoće da voli svoju djecu i da zauzvrat bude voljen. Znam da kad se njegov petogodišnji sin probudi u dva sata ujutro i uporno "urla", bez ikakvog očevidnog razloga, u tom trenutku ne osjeća preveliku ljubav prema njemu. Ali moraš biti siguran da postoji neki razlog zašto on plače,iako ne možeš odmah da utvrdiš koji. Ako si ljut nastoj da to ne pokažeš. Djetetu je muški glas znatno strašniji, nego ženski, a nikad se ne zna kakav sve doživotni strah može da usadi u dijete snažan ljutit glas u pogrešno vrijeme.
Mi u školi veliki dio svog vremena provedemo "zašivajući" rane djeci koju su ozlijedili ljudi što su u njih usadili strah.
Na osnovu proučavanja psihologije, ne možemo da utvrdimo zašto se jedno dijete ponaša hrabro, drugo kukavički. Izvijesno je da mnoga djeca postaju kukavice zahvaljujući pogrešnom odgoju. Kukavičluk ove vrste može da se spriječi.
Na ulici često čujem kako neka majka kaže: "Prestani s tim sine, eto ide policajac"? Sitna posljedica ovakvog govorenja je da dijete može rano da se boji policajca ili u suprotnom da njegova majka ne govori istinu.
Mnogo je lakše živjeti sa djecom koja vas se boje. Hoću da kažem da u tom slučaju imate "mirniji" život, jer kad vas se boje djeca ostaju na pristojnoj udaljenosti od vas.
Od iznenadnog straha svakom čovjeku za trenutak zastaje dah,djetetu koje živi u strahu stalno zastaje dah.
Ima nekoliko stvari koje bi želio da kažem ocu kome je stalo do toga da oslobodi dijete straha.
Nikad ne pokušavajte da budete gazda. Nemojte se osjećati moćno ako vam vaša žena implicira, pa kaže djetetu: "Čekaj samo dok se otac vrati kući"… To znači da će na vas pasti mržnja koja je trebalo da zadesi vašu ženu u tom trenutku.
Djeca u isto vrijeme i vole i mrze svoje roditelje. Vole ih kada im ugađaju njihove želje… a mrze im kada to ne rade…
Ne stavljajte sebe na pijedestal. Ako vas vaša djeca upitaju da li ste ikada mokrili u krevetu, recite im istinu - hrabro i iskreno. Ako se budete ponašali kao gazda, steći ćete njihovo poštovanje, poštovanje pomiješano sa strahom.
Ako se budete spustili na njihov nivo pa im ispričali kako ste i vi ponekad bili kukavica kao dječak, osvojićete njihovo istinsko poštovanje koje se sastoji od ljubavi,razumijevanja i potpunog odsustva straha.
Čovjek ne može da eliminiše sve reakcije straha. Svako se trgne kada se vrata zalupe. Ono što se može eliminisati to je nezdrav strah koji kao da se nakalemi na dijete. Strah od kazne,strah od ljutitog roditelja…
Dijete često mašta, fantazira. Fantaziranje je uvijek egoistično.To je priča o svijetu kakav bi trebalo da bude. Svijetu u koji mi odrasli ulazimo kroz stranice romana ili vrata bioskopa… to je svijet u koji dijete ulazi kroz vrata mašte. Fantazija je uvijek bjekstvo od stvarnosti.
Primjer.Fatmir voli da priča o svom bogatom amidži koji će mu poslati auto…
Treba reći i to da su snovi i fantazije u izvijesnom smislu poželjni. Život bi postao sumoran kada bi se nekim slučajem uništilo maštanje. Svakom činu stvaranja mora da prethodi neka fantazija. San koji vrijedi sačuvati je onaj koji se može ispuniti u stvarnosti. Onu drugu vrstu snivanja, bjekstvo u maštu treba, ako je moguće razbijati.
Ako im dugo pribjegava, takve fantazije mogu da ometu razvoj djeteta. U školi tzv."sporaći" su obično djeca koja pretežno žive u svijetu mašte.
Kako neki dječak može uopšte da se interesuje za matematiku kada očekuje da mu stric pošalje auto?
Ponekad i mi u školi vodimo rasprave sa majkama:
Npr: majka kaže: "Moje dijete neće da čita knjige, ne zna da računa… ja ga tjeram… moram ga natjerati…"
Ako dijete živi u svijetu mašte, obično odgovaramo: Treba mnogo vremena i truda da dijete izživi svoja interesovanje za svijet mašte. Sve dok to traje ono ne može da ima interesovanje za knjige, za računanje.
Nećemo ništa postići ako ja tog dječaka dovedem u sobu pedagoga i strogo mu kažem: "Izbij to sebi iz glave, te besmislice da će ti ujak pokloniti auto. Sve je to izmišljotina i ti to znaš".
Da bi se dječije fantazije raspršile,mora da dobije nešto što može da zauzme njihovo mjesto. Najbolje je podsticati ga da priča o svojim fantazijama.Tako će izgubiti interes za njih.
Šta može da zamijeni fantaziju? Da bi bili zdrave ličnosti i odrasli i djeca treba da imaju mogućnost da se pokažu nadmoćnim bar u jednoj oblasti.
U učionici, postoje dva načina da se stekne nadmoćnost. Prvo biti među najboljim učenicima u razredu, i drugo biti sposoban dominirati nad dječakom koji je najslabiji u razredu.Ovo zadnje predstavlja primamljiviji način da se bude nadmoćan. Pa tako ekstravertan tip lako stiče nadmoćnost.
Introvertno dijete pribjegava mašti da bi steklo nadmoćnost. Ono ne nalazi nadmoćnost u svijetu realnosti. Ono ne umije da se tuče, ne zna da glumi, da pjeva,da u igri daje golove… Međutim,u svom svijetu mašte ono može da bude šampion svijeta.
Analogna situacija može se pronaći i u porodici. Zato, roditelji, učitelji,
omogućite djetetu da se izbori a zatim i ispolji svoju nadmoć.
Odraslima je vrlo teško da shvate da mala djeca nemaju obzira prema stvarima. Ona ih ne uništavaju namjerno, već ih uništavaju nesvjesno.
Djeca ostavljaju upaljeno svjetlo, zato što ne povezuju svjetlost sa računima za struju. Dijete će novokupljeni bicikl ostaviti na kiši, pošto je draž novine potrajala svega dvije nedelje. Na uzrastu do deset godina,
dječija destruktivnost nije posljedica sračunate zlobe ili asocijalnosti.
Jednostavno,djeci stvari kao lična svojina još uvijek nisu realne.
Tužna je istina da mi odrasli,često više vodimo računa o sigurnosti materijalnih stvari nego o bezbjednosti djece.
Inače, destruktivnost kod djece sadrži mnoge komponente. Jedno od njih može da bude ljubomora na brata, na sestru. Drugo može da bude bunt protiv svakog autoriteta koji uvijek u izvijesnom smislu ograničava. Može da bude i jednostavna radoznalost da se vidi čega ima unutar tog predmeta. Ustvari tom destrukcijom, dijete izražava mržnju.To je bitno pitanje, jer može da cvjeta od tog dana pa ko zna do kada. Naravno u svijetu ima puno ljubavi.Kad nje ne bi bilo… valjalo bi da svaki odgajatelj, svaki roditelj ozbiljno nastoji da otkrije tu ljubav u sebi.
Ako vaše dijete laže to znači ili da vas se plaši ili da vas podražava.
Roditelji koji ne govore istinu, imaće djecu koja ne govore istinu. Ako od djeteta hoćete istinu, treba prije svega da je vi govorite. Ova preporuka nije moralne prirode, jer svi mi ponekad ne govorimo istinu. Ponekad da ne bi smo povrijedili nečija osjećanja…ili kad nas pitaju za naš egoizam ili uobraženost.
Roditelji ponekad ne govore istinu kako bi sačuvali dostojanstvo: "Ti bi mogao da se tučeš sa šestoricom,zar ne"- pita sin oca. Potrebna je izvijesna hrabrost da bi se odgovorili ovako: "Ne,sine moj, sa ovako velikim stomakom i mlitavim mišićima ne bi mogao da se tučem ni sa kim". Jedva je neki muškarac dovoljno veliki da ne trepnuvši saopšti djetetu kako su ga u školi zvali "šmrko".
Roditelji u porodici,pred djetetom ne govore istinu iz dva razloga:
Nastojanje da se dijete lijepo ponaša i želja da mu se ureže u svijest roditeljska savršenost. A ona će kad tad biti raskrinkana. Tad nastaju nesporazumi.
U mnogim kućama djetinji ego se potiskuje,zato što roditelji postupaju sa djetetom kao sa malom bebom."Ponesi džemper,sigurno će padati kiša. Nemoj ti da nosiš taj tanjir,razbićeš ga…" govore majke svojoj djeci.
Dužnosti ne treba brkati sa odgovornošću. Zabluda je u tome što se odgovornost procjenjuje prema uzrastu. Upravo se na osnovu toga pretpostavlja da je svaki član porodice zaštitnik i vodič onih nešto mlađih od sebe. Djetetu treba nametati odgovornost koliko je u stanju da prihvati u svom uzrastu.
Zašto dijete treba da sluša roditelje? Ono sluša uglavnom da bi zadovoljilo želju odraslih za moći. Zašto bi dijete slušalo? Vi ćete odgovoriti:" Može da se prehladi, ako ne obuče džemper, može da razbije skupocjeni tanjir, može da padne pod automobil".
Da,dijete,naravno treba da posluša ako je u pitanju život i smrt.Ali,koliko puta bude kažnjeno zbog neposlušnosti kad je u pitanju život i smrt ?
Rijetko,obično ga zagrle uz,"zlato moje, hvala Bogu što si čitav". Dijete se obično kažnjava za sitnice.
Naprimjer:Roditeljski zahtjev da ne bi trebalo da odgrize više nego što može da sažvače, sličan je kazni.Jer djetetu su oči često veće od stomaka.
Zato ono traži pun tanjir čiji sadržaj ne može da pojede. Zato je pogrešno tjerati dijete da pojede sve što je u tanjiru.
Gotovo svaka disciplina se održava pomoću straha. Vojnik stane u stav mirno, ne zbog toga što poštuje starješinu, već da ne bude kažnjen. Školska disciplina je, takođe često vojnog tipa. Isto važi i za disciplinu u porodici.
Agresija dječija može da potiče i od okrutnosti s kojom se odrasli ophode prema njemu. Ne može neko da vas tuče a da vi ne poželite da istučete nekog drugog. Najčešće odabirete nekog ko je fizički slabiji od vas. Tako mali nasilnik radi upravo ono što je njemu učinjeno.
Svi mi moramo shvatiti da uticaj nastavnika na djecu nikad ne može biti tako važan kao što je uticaj roditelja. Zato je beznadežno "izliječenje" djeteta koje ima poremećaj u ponašanju kad u kući i dalje vlada atmosfera koja je od djeteta napravila problem.
Tobudić Rasim