Tinejdžersko doba jeste period života koji je po svojoj prilici, najizazovniji i najkompliciraniji da se opiše i da se doživi. Između 10. i 20. godine nastaju velike tjelesne, kognitivne i socijalne promjene. Individualne su varijacije veće nego ikada ranije.
Kako bi ste imali razumjevanja za svog tinejdžera bilo bi korisno da saznate više informacija šta se dešava sa vašim djetetom koje iz poslušnog i primjernog iznenada izrasta u buntovnika bez razloga. Iako je svaki tinejdžer drugačiji, postoje neke osnove, koje su jednake kod svih. Najvažnije je biti dobar promatrač. Slušajte i gledajte kako se vaš tinejdžer ponaša. Nađite pravu priliku kad da mu pomognete.
Također je jako važno ne prisiljavati tinejdžera da govori o svojim osjećajima. Ako će to željeti, učinit će to sami, kad će biti spremni. Naravno, važno je i naći vremena i saslušati ih. Ako gledate na sat ili ne slušate što govori, jer se negdje žurite ili su vam misli negdje drugdje, samo ćete propustiti priliku, koju više nećete dobiti.
Tinejdžersko doba se može podijeliti na tri faze – rane, srednje i kasne tinejdžerske godine.
Rani tinejdžeri
To je razdoblje od 12. do 14. godine, kada tinejdžeri traže odgovor na pitanje: ‘’Jesam li dobro?’’. Zabrinuti su da li se uklapaju u društvo, pa se često tako i ponašaju, kao da su pred publikom koja prati sve što rade.
Srednji tinejdžeri
Od 14. do 16. godine tinejdžeri vjeruju da su nedodirljivi, te da se loše stvari njima ne događaju. Kada se suoče sa problemima skloni su rizičnom ponašanju poput alkoholiziranja ili drugog ponašanja koje bi moglo ugroziti njihov život.
Kasni tinejdžeri
Imaju razumijevanja za druge i njihove emocije, a sami se nose s tugom otprilike kao i odrasli.
Tinejdžeri sa 16, 17 i 18 godina već polahko tragaju za ozbiljnim vezama. Zanimaju ih dublje veze i općenito su više zainteresirani za tuđe mišljenje.
Što se tiče oblikovanja vlastitog identiteta i pronalaženja novih uloga, tinejdžer u našem modernom društvu ima veoma kompliciran zadatak. Faktor koji to danas otežava u usporedbi s vremenom od prije nekoliko stoljeća, jest generacijski jaz između starije i mlađe generacije.
Prije, kad su mladi željeli saznati nešto što se odnosilo na njih, mogli su se obratiti svojim roditeljima, budući da su iskustva i zadaci odraslih i mladih bili otprilike jednaki.
Tinejdžeri danas žive u svijetu koji njihovi roditelji u potpunosti ne prepoznavaju i u kojem oni stoga ne mogu na isti način funkcionirati kao modeli. Roditelji i tinejdžeri mogu, dakako, imati iste ciljeve i vrednovanja, ali se njihova socijalna i psihološka situacija razlikuje.
Često dolazi do konflikata unutar obitelji, osobito ako su tinejdžeri rano sazreli. Čak i sitniji konflikti mogu izazvati dalekosežne posljedice i stvoriti ozbiljne zategnutosti. Iako svađe nastaju zbog sitnica (odjeća, dužina kose, čišćenje), one često dobivaju simbolično značenje, budući da je nerijetko riječ o emancipaciji mladih i vlastitoj kontroli. U osnovi, riječ je o tome da tinejdžeri vide sebe daleko zrelijima nego što to odrasli misle o njima, da bi trebali imati mogućnost većeg odlučivanja, te da bi trebali imati novca više nego što to roditelji smatraju.
Međutim, slika tinejdžerske obitelji sa stalnim konfliktima i sukobima, mora se uzeti sa rezervom. Najveći broj porodica nosi se s novo-nastalom situacijom srazmjerno dobro. Dakako da dolazi do konflikta i svađa, ali je to sasvim prirodno ako se ima u vidu da je riječ o djeci koja postaju odrasla, sa svim onim promjenama koje to povlači za sobom.
Približno polovina svih mladih ima neki oblik problema koji se može nazvati pubertetskim problemom; jedna trećina pokazuje prolazne probleme, a oko jedne četvrtine njih ne doživljava nikakve probleme. Dječaci koji se tokom puberteta ponašaju asocijalno ili agresivno u najvećem su broju slučajeva imali problema i ranije, tako da ovo nije ništa tipično za tinejdžersku dob.
Što se djevojčica tiče, slika je nešto drugačija. Mnoge od njih pokazuju probleme koji ranije nisu bili vidljivi. Lagane depresije ili loše samoosjećanje javlja se kod oba spola, iako je djevojčicama nešto teže vladati svojim negativnim osjećajima ili ih one ne potiskuju u istoj mjeri kao što to čine dječaci. Polazeći od činjenice da su psihički poremećaji u dobi od 18 godina dvostruko češći kod djevojčica nego kod dječaka, jedan broj istraživača vjeruje da to ovisi o tome što takvi poremećaji pogađaju pasivne i ovisne djevojčice. Njihov je model ponašanja dobro odgovarao dok su bile manje – u nižim se razredima podudarao s ulogom pomoćnice u razredu, dok se pak na višem stadiju i u gimanziji se zahtijva više samostalnosti i nametljivog duha.
Djevojčice također, teže rješavaju svoje probleme, budući da imaju tendencju da uzroke problema preuzimaju na sebe, smatraju da mogu kriviti same sebe i osjećaju se bespomoćne. Dječaci radije svaljuju krivicu na nekog drugog ili na nešto drugo i pokušavaju nešto riješiti u vezi sa svojom situacijom. U nastavku i u ekstremnim slučajevima ovo može značiti da jedan muški devijant postaje alkoholičar ili da dospijeva u zatvor, a ženski u mentalnu bolnicu.
Istovremeno je važno konstatirati da su za prebrođavanje puberteta, individualni faktori kao ličnost, obiteljska pozadina i kognitivna sposobnost značajniji od spola. Osim toga, čini se da u početku puberteta na dijete utiču uglavnom biološki faktori, ali da su krajem te faze odlučujući kulturološki faktori.