Pitanje motivacije učenika za učenje je posebno aktualizirano zbog sve veće pojave različitih sadržaja koji im odvlače pažnju, čak do te mjere da ih na svojevrstan način hipnotiziraju. Zbog toga je za nastavnike važno da znaju šta to učenike zaokuplja u slobodno vrijeme, koje videoigrice su u trendu, koje sličice i albume sakupljaju, šta gledaju na TV-u, koju muziku slušaju i sl. Bez obzira koliko se protivili svemu tome, nastavnici treba da budu u toku i prate učeničke aktivnosti mimo škole, kako bi mogli kreirati sadržaje u školi koji će im biti pandan, alternativa ili samo forma u koju će inkorporirati predviđeno gradivo.

1. Školskim zadacima prilazite pozitivnim stavom - imajte volju učiniti nešto!
2. Recite sebi: Ja to mogu i hoću!
3. Postavite sebi cilj: Šta želim ostvariti?
4. Postavite očekivanja i zadatak shvatite kao izazov: Da vidim koliko mogu ostvariti?
5. Budite određeni: Kako ću to ostvariti?
6. Budite realni: postavite takve zahtjeve koje možete ispuniti - imajte na umu svoje mogućnosti i sposobnosti.
7. Napravite popis onoga što trebate obaviti – sjajan je osjećaj kad budete precrtavao/la obavljeno.
8. Poslove razdijelite u više manjih, jednostavnijih i lakše obavljivih ciljeva.
9. Napravite redoslijed obavljanja poslova - štedim na vremenu.
10. Postavite sebi nagrade za obavljen posao - ako dobro obavim posao, priuštit ću sebi...
11. Podsjetite se na dobre strane svog rada – Šta dobivam učenjem?
12. Iskoristite negativnosti - podsjetite se na posljedice ako ne obavite zadatak!
13. Pridržavajte se plana i tajminga predviđenog za obavljanje zadataka.
14. Napravite jasnu razliku između "ne mogu" i "neću".
15. Počnite odmah. Ne odugovlačite jer time produžavate agoniju!
16. Poboljšajte svoju sposobnost samouvjeravanja!
17. Budite optimističani - šanse za uspjeh će se povećavati!
18. Koristite bilješke, podsjetnike, olakšice pri zapamćivanju...  
19. Iskoristite svaki uspjeh kao dodatnu motivaciju za daljnji rad.
20. Prepoznajte ono što bi vas moglo ometati i to eliminišite.
21. Imate pravo pogriješiti - niko nije savršen.
22. Vježbajte svoj smisao za humor, od poteškoća u učenju počnite zbijati šalu - smijeh ukazuje na to da ste realani i dovoljno snažani da ih prevaziđete!

Uvesti knjige u život djece

Kako možemo podstaći dijete da se zainteresira za čitanje i kako mu dati priliku da postane zaljubljenik u knjige cijeloga života? Mala djeca posmatraju svoju braću i sestre dok čitaju i s nestrpljenjem čekaju trenutak kada će i oni moći odgonetnuti šta znače ta slova. Kako zadržati ovaj entuzijazam, pokazati da je čitanje ključ za sticanje raznih vrsta znanja i postići da djeca budu zainteresirana za čitanje i nakon završenog školovanja?

Osnovni element u motiviranju djece na čitanje jeste stvoriti im priliku da naiđu na fascinantne knjige, članke, zanimljivosti preko Interneta i druge forme pisane riječi koje u njihovim životima imaju značenje. Čitanje treba biti zabavno.

Nastavnici mogu ohrabriti roditelje da kod kuće čitaju svojoj djeci, još dok su sasvim mala. Slikovnice i priče ispričane u dramskom maniru nose poruku djeci da knjige mogu značiti zabavu roditelji mogu biti uzori za čitanje. Kod kuće treba razgovarati  o knjigama, novinama i časopisima.

I roditelji i djeca bi se trebali učlaniti u biblioteku. Sredine u kojima nema javnih biblioteka bi se trebale obratiti nevladinim organizacijama, centrima za mlade i porodicama da doniraju knjige kako bi se mogla osnovati biblioteka.

Nastavnici bi mlađim učenicima mogli čitati u sklopu nastave. Kroz čitanje knjiga koje nude informaciju u vezi sa historijskom i naučnom temom koja se obrađuje, djeca uče da postoji  veliki broj izvora informacija u cilju sticanja znanja. Nakon svakog završenog poglavlja moglo bi se razgovarati o književnom stilu i strukturi, kao i o novim rječima.

Oživite priču! Čitajte sa emocijama, različitim likovima dajte različit glas. Kada započnete razgovor o knjizi, simulirajte i prihvatite osjećaje učenika, njihove stavove i reakcije. Postavite pitanja koja podstiču znatiželju i kritičko razmišljanje, npr. „Na koji bi način ova priča bila drugačija da se događa sada umjesto prije 200 godina? A da se dogodila u našoj zemlji umjesto u nekoj drugoj?“
 
„Kojim principima su se rukovodili određeni likovi iz priče pri donošenju odluka? Kakav je imao izbor? Kako bi ti postupio/la? Zašto? Da li ti se ikada desilo da si morao/la napraviti sličan izbor?“

Djeci bi trebalo ponuditi izbor  u selekciji štiva za lektiru prema njihovom interesu i čitalačkom nivou. Učenici bi trebali voditi dnevnik o svojim ličnim reakcijama na pojedine romane koje čitaju. Zadaci koji rade u malim grupama omogućavaju djeci da razgovaraju o knjigama. Koji je najbolji aspekt knjige? Koji najlošiji? Da li bi knjigu preporučili prijatelju? A zašto bi je preporučili ili ne? Na ovaj način knjigan koja se svidjela jednom djetetu postaje inspiracija  za drugo dijete. Zavisno od prepoznatih interesa i knjiga koje su se djetetu dopale, nastavnik ili bibliotekar može sugerirati slično štivo za narednu lektiru.

Pismeni zadaci mogu se uvezati u lektiru koristeći se sličnim pismenim formatom. Na primjer, djeca bi mogla napisati stranicu  u dnevniku slijedeći stavove nekog od likova iz knjige ili izabrati lik iz knjige koji će napisati pismo drugom liku iz knjige. Alternativni zadaci se mogu baviti ubjeđivanjem: Da si ti ovaj lik iz knjige, kako bi ti ubjedio drugi lik da se promijeni? Učenici mogu odabrati ulogu novinara, pa napisati novinarski članak o nekoj od scena iz knjige. Djeca i sama mogu pisati knjige o vlastitom iskustvu ili zamišljenim događajima.

Umjetnost: Mogu ilustrirati tekst ili na druge likovne načine predstaviti  određenu scenu. Reklamirati knjigu koju su pročitali u formi postera je još jedan od načina na koji se podstiče interes za štivo.

U centrima za čitanje i slušanje nalaze se cd-ovi  koji mlađi učenici koriste  da bi lakše pratili  svoje najdraže slikovnice. Ako škola nema takve cd-ove stariji učenici mogu se dobrovoljno javiti da čitaju  knjige i da iste snime za mlađu djecu ili se stariji učenici i roditelji mogu  pozvati  u učionicu da čitaju manjim grupama dok se nastavnik bavi drugim nastavnim aktivnostima. Djeca mogu i da čitaju jedno drugom ili sam sebi na nekom mirnom mjestu u učionici ili u školskoj biblioteci.

Koristite čitanje da motivirate djecu da istraže svoj svijet i nauče nove koncepte. Ako je ovo nastojanje doživljeno kao ugodna aktivnost a ne zamoran zadatak, djeca će cijeli život uživati u čitanju.

Redakcija Portala

Bonnie Miller "Kako ostvariti uspješan kontakt sa učenicima"

Uticaj na učenike u razredu

Nekada nastavnici koriste  posramljivanje, okrivljivanje  i davanje pogrdnih imena  jer vjeruju da će to motivirati učenike da se poprave. Neki nastavnici zbog vlastite frustriranosti koriste ova sredstva.

U svakom slučaju, posljedice su ozbiljne i nekada trajne.

1) Obeshrabrenje

Oštru kritiku, davanje  pogrdnih imena i negativna predviđanja dijete često usvoji. Samopouzdanje mu opada, a kao rezultat toga i njegov uspjeh. Dijete to sebi ponavlja i vjeruje u ono što mu je nastavnik rekao.

„Ja sam glup, ne znam raditi, ja ću biti propali slučaj  u budućnosti.“ Stoga dijete nekada odustaje i čak se i ne trudi, praveći se da ga  „nije briga.“

2) Bijes i želja za osvetom

Učenik se osjeća poniženim  i bijesan je na nastavnika ako ga on osramoti pred cijelim razredom. Zbog toga se loše ponaša, ometa druge učenike u radu i nastoji osramotiti nastavnika.

3) Strah i zabrinutost  �

Ako nastavnik viče na učenika, to dijete će se bojati da ga nastavnik ponovo u budućnosti ne ponizi ili osramoti.

Čak i ako nastavnik osramoti jednog učenika, druga djeca strahuju da su oni sljedeći. Zabrinutost proizvodi slab uspjeh. Učenici se mogu povući u sebe i ustručavati se da postavljaju pitanja koja bi im pomogla da razumiju predmet.

Redakcija Portala

Bonnie Miller "Kako ostvariti uspješan kontakt sa učenicima"

Podučavanje tolerancije

U svijetu punom različitosti, jako je važno da roditelji i nastavnici ohrabruju djecu da budu tolerantna prema ljudima. Važno je da  kod djece razviju otvorenost i znatiželju prema različitostima i da ih motiviraju da uče o svojoj kulturi i običajima koji će im pomoći da prihvate društva i sredine koje su drugačije od njihovih, te da im se prilagode.

Razvijajući kod djece osjećaj tolerancije, roditelji i nastavnici smanjuju mogućnost da mladi ljudi uđu u konflikt sa onima koji doživljavaju kao drugačije. Odrasli bi trebali djeci naglašavati ideal poštovanja drugih da budu različiti ili da imaju drugačije mišljenje.

Škole imaju veliku odgovornost za promoviranje različitosti i tolerancije prema raznim rasama, etničkim i vjerskim grupacijama. Većina programa koji se bave raznolikošću ističu kulturoliške razlike i poštivanje drugačijih običaja i sistema vjerovanja. No, podjednako je važno naglasiti sličnosti, ljudske kvalitete i osjećanja koja su zajednička svoj djeci. Izgradnja povjerenja i odnosa koji su zasnovani na uzajamnom poštovanju predstavljaju jezgro svakog programa koji promovira toleranciju.   �

Ono što Bosnu i Hercegovinu čini zanimljivom je činjenica da je to zajednica u kojoj žive različite etničke grupe. I najmanjoj djeci se ova raznolikost može opisati na veoma slikovit način.  Sve rase svijeta su poput raznobojnih cvjetova u nekom vrtu. Škole u Bosni i Hercegovini u poslijeratnom periodu moraju imati jednostavan nastavni plan koji uključuje historiju i jezike svih etničkih grupa. Gdje god je to moguće, sve bi škole trebale biti multietničke i ne bi se smjela dopustiti nikakva diskriminacija prema bilo kojoj etničkoj grupi. Grupe na nivou svakog razreda i za svaki predmet, kao i grupne projekte i timove, treba formirati nasumično, tako da djeca svih nacionalnosti učestvuju u svakom timu, razredu ili grupi.

Nastavnici trebaju služiti kao primjer tolerancije. Trebali bi ispitati sopstvena uvjerenja i osjećanja, i voditi računa o tome da lične predrasude ne prenose na djecu. Štaviše, nastavnici moraju pratiti ponašanje svojih učenika i pobrinuti se da u razredu nema predrasuda, isključivosti ili omalovažavanja. Razredni sastanci se mogu koristiti za razgovore o prihvatanju (raznolikosti), kao i za vježbe koje djeci pomažu da razumiju i prakticiraju ove običaje.

Izuzetno dobar način zajedničkog rada roditelja za dobrobit njihove djece jeste multietničko partnerstvo na relaciji roditelj-nastavnik. Razgovori o izazovima u odgoju djece s kojima se svi suočavaju, kao i dio odgovornosti koja im pripada u stvaranju kvaliteta i skladnih odnosa među učenicima stavljaju sve roditelje u ravnopravan položaj u postizanju zajedničkog cilja.

Važno je rano naučiti i mlade da se ponašaju prema ostaloj djeci bez rasnih, vjerskih, društveno-ekonomskih ili predrasuda vezanih za njihove (fizičke ili mentalne) nedostatke.

Aktivnost kojom se u Americi ukazuje na razarajuće efekte diskriminacije  dijeli djecu na proizvoljne grupe prema boji očiju. Grupa „plavih očiju“ bila je jedan dan favorizirana grupa koja je uživala sve privilegije, dok je grupa „smeđih očiju“ bila posljednja po redu, morala je čekati dok joj ne dopusti da ide na ručak, bilo joj je zabranjeno koristiti opremu na igralištu, itd. Slijedećeg dana situacija je bila promijenjena, pa je grupa „smeđih očiju“ bila privilegirana. Ovom vježbom su djeca iz većinskih grupa direktno iskusila diskriminaciju  s kojom se svakodnevno suočavaju manjine. U grupama se razgovara o tome kako izgleda kada se zbog rasne ili etničke pripadnosti, s ljudima postupa nekorektno, te na koji se način može spriječiti ovakva vrsta odnosa?

Kada se u školi razgovara  o toleranciji, malo je ljudi koji se sjete jednakosti polova, a ipak ova tema je od ključne važnosti za učenike. Nastavnici trebaju ispitati sopstvene predrasude o sposobnostima dječaka i djevojčica, da bi izbjegli negativna ili ograničena očekivanja koja se mogu protumačiti  kao diskriminatorno ponašanje. Nastavnici koji vjeruju da djevojčice ne mogu postići izuzetan uspjeh u matematici ili nekoj drugoj naučnoj disciplini, ili biti prodorni lideri, mogu učiniti da djevojčice ne iskoriste svoj puni potencijal. Slično tome, uopštavanja vezana za dječake na isti način mogu biti  štetna, ukoliko ih nastavnici odgovaraju od iskazivanja osjećanja ili učestvovanja u aktivnostima poput plesa ili u planiranja u domaćinstvu. Ravnopravne odnose između dječaka i djevojčica treba naglasiti u ranoj dobi, a tokom srednjoškolskih godina  treba podsticati zabavljanje dječaka i djevojčica u kojima je istaknuto uzajamno povjerenje i komunikacija, bez prisiljivanja i zlostavljanja.

Kako pobjediti ne toleranciju?

Države članice UNESCO-a, usvajanjem Deklaracije o principima tolerancije, nude rješenje:

1. ZAKONSKOM REGULATIVOM
Svaka vlada je odgovorna za provedbu zakona o ljudskim pravima, za zabrane i kažnjavanje zločina mržnje i diskriminacije prema manjinama, bilo da je počinjena od strane državnog službenika, privatnih organizacija ili pojedinaca. Država također mora osigurati jednak pristup sudovima, povjerenika za ljudska prava ili pravobranitelja, tako da ljudi ne uzmu pravdu u svoje ruke i pribjegavaju nasilju za rješavanje svojih sporova.

2. OBRAZOVANJEM
Zakoni su nužni, ali ne i dovoljni protiv netolerancije u pojedinim stavovima. U netoleranciji često je vrlo ukorijenjeno neznanje i strah: strah od nepoznatog, od ostalih, drugih kultura, naroda, religija. Netolerancija je usko povezana s pretjeranim egoizmom i pretjeranim osjećajem ponosa, bilo osobno, nacionalno ili vjersko. Ovi pojmovi su podučavani i naučeni u ranoj dobi.

3. PRISTUPOM INFOMACIJI
Netolerancija  je najopasnija kada je korištena za ispunjavanje političke i teritorijalne ambicije pojedinca ili grupe pojedinaca. Moguća je pogrešna argumentacija i manipulacija javnog mnijenja sa dezinformacijama i predrasudama. Najučinkovitiji način da se izbjegne ta mogućnost je razvijanje politike koje generira i promiče slobodu i pluralizam.

4. JAČANJEM INDIVIDUALNE SVIJESTI
Netolerancija u društvu je zbroj svih netolerancija pojedinih članova. Fanatizam, stereotip, stigmatiziranje, spolne uvrede,vicevi su primjeri pojedinih izraza netolerancije kojima su neki ljudi podvrgavani svakodnevno. Nečesto je žrtva u potrazi za osvetom. Kako da pojedinci postanu svjesni veze između svog ponašanja i začaranog kruga nepovjerenja i nasilja u društvu.

5. LOKALNA RJEŠENJA
Znamo i svjesni smo da su naši problemi sve više globalni, ali malo nas zna da je rješenje za globalne probleme uglavnom lokalno, čak i nanivou pojedinca.
Kada uočimo netolerancije oko nas, ne trebamo čekati da vlada ili institucije djeluju . Mi smo svi dio rješenja. Mi se ne bi trebali osjećati nemoćni jer mi zapravo posjedujemo ogroman kapacitet.

Porodica i škola trebaju biti primjeri putem kojih će se djeca naučiti da budu tolerantna i da uvažavaju sve i svakoga bez obzira na različitosti koje ljude karakterišu. Upravo šarolikost koja nas okružuje čini svijet i razvoj djece mnogo ljepšim.

Redakcijia Portala

                                                                                                                                           �

Bonnie Mille (2001), "Kako ostvariti uspješan kontakt sa učenicima"

NETIPIČNA PONAŠANJA  - II  dio

Hvalisavac

Učenik govori manirom „sve znam“ ili je osoba koja se hvali svojim znanjem i uspjesima. Često egocentrična i natjecateljskog duha, ova djeca ponekad osjećaju nesigurnost i zahtjevaju da budu glavni i uvijek u središtu pažnje.

Šta nastavnici mogu učiniti

- Prepoznati u učeniku naglašenu potrebu da pripada i da se osjeća važnim. Stvarati prilike za ovakvo dijete da ove ciljeve ostvari na odgovarajući način.
- Pokazati djetetu da nema potrebe da se pravi važan, da se hvali ili da bude najbolji kako bi dobio naklonost nastavnika i svojih vršnjaka.
- Pokloniti djetetu pozitivnu pažnju prije nego je on zatraži na negativan način. Pohvaliti ga kadea uvažava druge, čeka na svoj red, dijeli stvari sa drugima ili daje komplimente drugim učenicima.
- Stvoriti djetetu priliku da demonstrira odgovornost, uključujući obavezu u razredu.
- Fizički se približiti učeniku kada se popčne praviti važan. Pogledati ga, ili dodirnuti po ramenu, ili reći, „Molim te“.
- Reći „To je zanimljivo razmišljanje. Šta vi ostali mislite o tome“
- Ukoliko dijete u toku razgovora ne dozvoljava drugima da išta kažu, reći, „Dajmo i drugima šansu da odgovore na sledeće pitanje“

Novi učenik

Ponekad se djetetu koje dolazi u novu sredinu situacija čini prijetećom, pogotovo ako je to na početku nove školske godine. Raseljena lica unutar zemlje i djeca koja su dugo izbivala van zemlje u vrijeme ratnih godina mogu iskusiti veoma teške periode navikavanja na novu školsku sredinu.

Šta nastavnici mogu učiniti

- Ako je moguće, saznati što više o djetetu i njegovoj porodičnoj situaciji prije nego se dijete pojavi u školi. Održati sastanak sa djetetom i njegovom porodicom. Upoznati se sa njegovim zanimanjima i hobijima, kao i sa nekom posebno teškom situacijom u kojoj se nalazi porodica (izbjeglički kamp, smrt u porodici, čete selidbe, itd.)
- Pripremiti  razred za novog učenika. Smisliti načine na koje oni mogu pomoći novom đaku.Pomoći im da shvate kako je biti u novoj situaciji  u kojoj nikog n epoznajete.
- Odrediti mu druga koji će mu pomoći da  se navikne na školsku svakodnevnicu.
- Neka se učenici pojedinačno predstave i predoče školska pravila novom učeniku.

Agresivac

Ovo dijete je često agresivno, hvalisvo, „opasno“ , promjenjivog temperamenta i indiferentno prema osjećajima druge djece. Agresivac je često zainteresiran isključivo za svoje zadovoljstvo i može koristiti druge da bi bilo po njegovom. Ovo dijete može imati nisko mišljenje o sebi, osjećati se povrijeđenim i može osjećati moć i važnost jedino kad aplaši one koji su slabiji. Moguće je da je ovo dijete zlostavljano kod kuće od strane roditelja ili braće i sestara, te da sličnu vrstu nasilja prenosi i na drugu osjetljivu dijecu.

Šta nastavnici mogu učiniti

- Uspostaviti demokratska , fer i jasna razredna pravila ponašanja i uvijek ih se pridržavati. Verbalna omalovažavanja, kao i fizička zlostavljanja, ne mogu biti tolerirana i moraju trenutno biti sankcionisana.
- Razviti odnos povjerenja sa učenikom i pokušati postići odanost.
- Odvojiti djelo od počinitelja. Neka dijete zna da ga volite ali da nećete tolerirati njegovu fizičku iverbalnu  agresivnost prema drugima.
- Pohvalite ga za odgovarajuće ponašanje i izbjegavati poklanjati mu pažnju za neodgovarajuće ponašanje.
- Stvarati prilike da dijete privuče pažnju na društveno prihvatljiv način.
- Insistirati na poštovanju - za sebe, za njega i za druge učenike.
- Pokušati razviti empatiju. Pitati ga kako se drugi osjećaju u određenosj situaciji.
- Istražiti moguće probleme u učenju i/ili u manjku pažnje  i poduzeti korake koji utiču a poboljšanje. Možda se dijete ponaša na ovaj način da bi prikrilo osjećaje  ili neadekvatnosti.
- Roditeljima objasniti svoju zbrinutost u vezi agresivnog ponašanja njihovog djeteta i posljedice koje takvo ponašanje nosi prema školskim pravilima. Saznati da li se dijete slično ponaša kod kuće ili u susjedstvu. Tražiti sugestije od roditelja. Utvrditi sistem redovne komunikacije sa roditeljima o iznimno zabrinjavajućim incidentima ili napredku.
- Biti spreman uočiti znake zlostavljanja u poprodici i o tome obavjestiti vlasti.
- Podučiti drugu djecu vještinama odbrane, kao i kako da se udalje kad su suočeni sa njegovim agresivnim ponašanjem.
- Osmisliti aktivnosti kojima će se iskazati potencijal za pozitivno liderstvo.
- Pomoći mu da svoju energiju  konstruktivno usmjeri. Pokušati sa sportskim i drugim aktivnostima u kojima se cijeni snaga i takmičarski duh.

Redakcija portala

Bonnie Miller (2001.), "Kako ostvariti uspješan kontakt sa učenicima"