|
 | |
| | Iz kulturne historije Sarajeva
|  |
|  | |
| Uz proslavu 550 godina Sarajeva |
| 
| Uz proslavu 550 godina Sarajeva Hadim Ali-paša i njegova džamija Ovu džamiju i njenog vakifa (donatora) ne predstavljamo ovdje samo zato što se Ali-pašina džamija smatra jednim od najljepših, ako ne i najljepšim islamskim arhitektonskim spomenikom u Bosni i Hercegovini, nego i zato što je njen graditelj, pored toga što je svoju plemenitost pokazao ovom i drugim darovnicama gradu Sarajevu, bio i osobito zanimljiva i svake hvale vrijedna osoba. Osim toga, uz Ali-pašinu džamiju je, pored lijepih događaja, vezana i jedna strašna epizoda iz mnogo kasnijih vremena nakon njene izgradnje, što smo ovdje također zabilježili, ne zbog dobrotvora, nego zbog još jedne od mnogih teških epozoda kroz koje je Sarajevo u svojoj dugotrajnoj historiji prošlo. Remek djelo osmanske arhitekture Ova je džamija sagrađena 1560. godine kao zadužbina, kako smo već rekli, bosanskog sandžak-bega Hadim Ali-paše. Građena je od kamenih klesarskih kvadera u klasičnom istanbulskom stilu. Dimenzije džamije su u unutrašnjosti 9,50 sa 9,50 m, debljina zidova je 1,10 m, a visina od poda do tjemena kupole je 14,33 m. Sa velikom kupolom koja pokriva prostor za molitvu i tri male kupole koje pokrivaju ulazni trijem, te munarom lijepo ukrašenom stalaktitima, Ali-pašina džamija čini skladnu građevinu. Džamija je bila teško oštećena za vrijeme srpskih granatiranja Sarajeva 1992–1995. godine. Obnovljena je 2004. godine. 
Ali-pašina džamija
Visoke funkcije u najvećem svjetskom carstvu Hadim Ali-paša rodom je iz sela Drozgometve kraj Sarajeva. Prije dolaska na dužnost bosanskog sandžak-bega bio je budimski beglerbeg. Bosanski sandžak-beg postaje 7. maja 1557. i funkciju obavlja do svoje smrti, decembra iste godine. Oporukom od oktobra 1557. godine odredio je da se uz njegov mezar, uz donji tok potoka Koševo, podigne džamija i u tu svrhu je ostavio trećinu svoga imetka. Tako je i učinjeno i džamija je izgrađena tri godine nakon Ali-pašine smrti. Pričalo se da je dobrotvor džamije Hadim (sluga) ili Gazi Ali-paša, koji je u to vrijeme bio valija (guverner bosanskog pašaluka), svaki dan nakon svog posla, pomagao narodu: „... nemoćnicima i bolesnicima donosio bi vodu i pomagao im na svaki način, a sve je to činio da zasluži bolje na onome svijetu“, kaže legenda.
Uz džamiju je groblje u kojem se nalazi i Ali-pašin mezar sa sarkofagom i nišanima bez ikakvog natpisa. Više od stotinu godina nakon što se u mezarju Ali-pašine džamije prestalo pokopavati, ovdje je, zbog nemogućnosti pristupa gradskim grobljima, tokom rata 1992–1995. godine pokopano nekoliko značajnih ličnosti iz političkog i vojnog vrha Republike Bosne i Hercegovine, odreda poginulih u borbi za oslobođenje Bosne i Hercegovine, odnosno Sarajeva, što se kao praksa nastavilo i danas. 
Vjeruje seda su ovo nišani dobrotvora Ali-paše
Ajni-dede i Šemsi dede U prostoru džamijskog mezarja nalaze se nadgrobnici šehida Ajani-dede i Šemsi-dede, preneseni ovdje iz Gaziler turbeta srušenog 1950. Godine, koje se nalazilo na mjestu današnje zgrade Higijenskog zavoda BiH. Njihovi nišani jedinstveni su primjerci najstarijih datiranih sarajevskih nišana. Kraj Gazi Ali-pašine džamije nekoć je, preko potoka Koševo, stajao kameni mostić na jedan luk sa strmom niveletom. Najvjerovatnije je sagrađen 1561, kada i džamija, a porušen je 1884. pri izgradnji tramvajske pruge. Ali-paša je u Sarajevu izgradio i most preko rijeke Miljacke, na prostoru današnjeg dijela grada sa istoimenim nazivom – Ali-pašin Most. Građevina je u prošlosti bila teško oštećivana i popravljana, a most je sasvim srušen vjerovatno krajem XIX stoljeća. Po Ali-paši je naziv dobilo i Ali-pašino Polje, zapadni dio grada urbaniziran 70-tih godina prošlog stoljeća, gdje je izgrađen kompleks nebodera u nekoliko građevinskih faza. 
Drevni nišani uz Ali-pašinu džamiju
Naknadno podignuto turbe U okviru kompleksa Ali-pašine džamije nalazi se turbe sa dva sarkofaga – Avde Sumbula i Behdžeta Mutevelića – protivnika austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini. Obojica su nakon Sarajevskog atentata 1914. uhapšeni i internirani u Arad, gdje su 1915. godine umrli. Njihovi posmrtni ostaci preneseni su u Sarajevo 1925. godine i pokopani uz Ali-pašinu džamiju. Turbe im je podignuto 1932. godine. Zanimljivo je da su vlasti Kraljevine Jugoslavije, vođene svojim razlozima i motivima, Sumbulu i Muteveliću podigli reprezentativno i prilično raskošno turbe, dok je graditelj, to jest vakif džamije, sahranjen gotovo u anonimnosti, u mezaru koji nema čak ni natpisa. Na drugoj strani Koševskog potoka, nasuprot Ali-pašinoj džamiji, u austrougarsko vrijeme podignuta je građevina u pseudomaurskom stilu poznata kao Paviljon. Bila je to poznata sarajevska kafana koja je porušena sredinom XX stoljeća, prilikom regulacije ulice i postavljanja tramvajskih šina. 
Turbe uz Ali-pašinu džamiju
Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine Shvativši da je odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. godine Osmansko carstvo praktično odobrilo austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine, Bosanci osnivaju Narodni odbor i Narodnu skupštinu (12 muslimana, pet pravoslavaca, dva katolika i jedan jevrej), te 27. jula 1878. zbacuju osmanlijsku vlast u Sarajevu. Formira se Narodna vlada i njome dokida 400-godišnja osmanska uprava u BiH. Za vođe otpora austrougarskoj okupaciji izabrani su Smail-beg Selmanović Taslidžak, Muhamed Hadžijamaković, Abid-aga Gačanin, Ahmed Nako i Šerif Zildžić. Značajnu ulogu u organiziranju otpora, a kasnije kao jedan od vojnih komandanata, imao je pljevaljski muftija Mehmed Nurudin Vehbi-ef. Šemsekadić. 
Bitka za Sarajevo: Grad je još jednom gorio
Austrougarske trupe prelaze granicu Bosne 29. jula 1878. godine. U 76 većih i manjih bitaka širom Bosne i Hercegovine učestvuje 93.000 branilaca, uglavnom Bošnjaka, protiv 300.000 austrijskih vojnika. Otpor je skršen nakon tri mjeseca borbi. Naročito su krvave bitke vođene za odbranu Sarajeva. Okupacione snage su pred Sarajevo stigle 17. augusta. Oko 5.000 branilaca raspoređeno je na dominantne kote grada. Majstor Avdo Jabučica osposobljava Krupove topove postavljene na gradskim uzvišenjima. Sarajevo napada artiljerija sa 52 topa i 14.000 ljudi. Napad počinje 19. augusta i kreće bitka za svaku gradsku četvrt. U odbrani učestvuje sve što može pušku nositi, čak žene i djeca. Zločin kod Ali-pašine džamije Najteža bitka vodi se oko Ali-pašine džamije. Tu je poginulo 50 Sarajlija. Više je ljudi odmah strijeljano. Pri zauzimanju Vojne bolnice ranjenici i bolesnici su izbačeni na ulicu, pod izgovorom da su ranjenici pružali otpor. Bilo je klanja žena i djece. Svjedoci su tvrdili da su žene i djeca bacani sa munare Ali-pašine džamije ispod koje su dočekivani na bajonete. Poginulo je oko 400 branilaca Sarajeva. Formira se prijeki sud kao prva ustanova austrougarske vlasti u BiH. Svi uhapšeni tretirani su kao ratni zarobljenici. Njih 600 je osuđeno na robiju i odvedeno u logor Olomuc. Nekoliko desetina Sarajlija osuđeno je na smrt. Kazna je izvršena nad njih petnaest. Među obješenima i strijeljanima bila su sedmorica braće Mulić, Avdo Jabučica, hadži Avdaga Halačević, Suljo Kahvić, hadži Mehaga Gačanica, Mehmed-aga Dalagija, Ibrahimaga Hrga i Mešo Odobaša. Duhovne vođe pokreta bili su Muhamed Hadžijamaković – šejh i muderis Gazi Husrev-begovog hanikaha, i Kaukčija Abdulah-efendija – hafiz i dugogodišnji imam Begove džamije. Hadžijamaković je uhapšen i osuđen na smrtnu kaznu vješanjem. Ponižen sramotnom osudom starac je, nakon obavljene molitve, oteo pušku od stražara i ranio dvojicu vojnika. Nakon toga bio je izmasakriran i polumrtav obješen. Austrougarske vlasti su otpor Bosanaca kasnije nazvale «Hadži Lojinom bunom», želeći umanjiti značaj i širinu bosanskog otpora. Haži hafiz Salih Vilajetović, zvani Hadži Lojo, bio je imam džamije Buzadži hadži Hasana u Logavinoj ulici i samozvani vođa otpora 1878. godine. Sa svojim je pristalicama obio osmanske vojne magazine i podijelio narodu 4.000 pušaka. Međutim, nije učestvovao niti u jednoj bici protiv austrougarskih trupa, a sumnjivo je i njegovo ranjavanje i bijeg iz Sarajeva. Osuđen je na smrt ali mu je kazna smanjena na pet godina robije, koju je odležao u Terezijenštatu. Umro je 1887. godine u Meki, Saudijska Arabija. 
Paviljon kojeg više nema
Austro-Ugarska monarhija se, kažimo i to, u Bosni i Hercegovini kasnije pokazala i u svome boljem svjetlu, naročito u urbanizaciji gradova i u izgradnji veoma kvalitetnih saobraćajnica, puteva i mreže željeznica, kao i u izgradnji druge infrastrukture, a mnoge građevine podignute u to vrijeme danas se smatraju remek djelima ovdašnje gradnje i prvorazrednim spomenicima kulture. Osim toga, značajni su srednjoeurposki kulturni i drugi utjecaji, koji su dodatno obogatili bh. Prostore, učinivši ovu državu uistinu multikulturnom i multinacionalnom, multireligijska je bila već odranije. Majo Dizdar Redakcija Portala
| :: Thursday 17/05/2012 u 09:07 |
|
|
|
|
| Uz proslavu 550 godina Sarajeva |
| 
| Uz proslavu 550 godina Sarajeva Isa-begov dvor – rezidencija poput carske Sarajevom su tokom historije harali mnogobrojni požari, osobito u osmansko vrijeme, kada je grad u nekoliko navrata izgorio skoro do temelja. U starom Sarajevu u svakoj se kući, ali i dućanu, nalazila barem po jedna mangala (mangal - ar., posuda od posebnog oblika, napravljen od bakra ili mesinga) u kojoj se držala isključivo živa vatra ložena na drvenom uglju, koja je služila za zagrijavanje prostorije, kuhanje kafe i podrgijavenje hrane. Kako su dućani mahom bili od drveta, nemarno odnošenje prema vatri često je uzrokovalo velike požare u sarajevskoj čaršiji, uz jedan izuzetak, 1697. godine, kada je Eugen Savojski sa svojom vojskom provalio u Bosnu i stigao sve do Sarajeva, tada jednog od najljepših europskih gradova, kojeg je do temelja spalio i pretvorio ga u prah i pepeo. Tada su, kažu, izgorjeli i mnogi objekti građeni od kamena, tolika je vatra gorjela u Sarajevu. Velike jangije (požari) svakakako su jedan od razloga što u Sarajevu nije sačuvan niti jedan od nekolicine vezirskih saraja, od kojih je prvi bio Isa-begov, a posljednji Konak, kojega je, preko četristo godina kasnije podigao jedan od posljednjih namjesnika na Bosni, Šerif Topal Osman-paša. Konak je danas jedina sačuvana vezirska rezidencija u Sarajevu. Nekad saraj, sada kasarna Dvor Isa-bega Ishakovića, osnivača Sarajeva, izgrađen je 1454/5. godine na mjestu gdje se danas nalazi Medžidija kršla, to jest Ministratvo odbrane Bosne i Hercegovine, smješteno poviše At-mejdana, a na samom početku naselja Bistrik. Nema materijalnih ostataka ovoga, niti dvorova drugih bosanskih sandžak-begova, ali se zna da su takva rezidencijalno-upravna sjedišta (pa i dvor bosanskog vezira), morala sadržavati sva zvanja i ustanove koje su postojale na dvoru velikog vezira na Visokoj Porti u centralnoj upavi u Carigradu. Dvor bosanskih namjesnika sastojao se od tri odjeljenja – selamluka (muškog odjeljenja), haremluka (ženskog odjeljenja) i hazne (riznice). Sandžak-begovu svitu činili su brojni dvorjanici, dostojanstvenici i činovnici. Oni su zajedno sa sandžak-begom premještani iz jedne provincije u drugu, a porijeklom su bili iz one pokrajine iz koje je potjecao i sam sandžak-beg. Pod zapovjedništvom kupuage Na čelu odjeljenja bile su starješine sa titulama: odobaša, haremaga i haznadaraga, a na čelu svih dvorskih aga bio je kupuaga (aga saraja). Centralna soba selamluka bila je hasoda, u kojoj je živio sandžak-beg. Najviši dostojanstvenici has odaje bili su odobaša (starješina namjesnikovog stana i svih njegovih ličnih dvorjanika) i silahdar (službenik koji se brinuo o oružju i ratnoj opremi svoga gospodara). Pod silahdarovim nadzorom bili su tufegdžibaša (osoba koja se brinula o puškama svoga gospodara) i džebhandžija (čovjek koji se starao o municiji svoga gospodara), a pod odobašinim nadzorom bili su gedekčibaša (dvoranin koji je vodio konja svoga gospodara), rikabdar (dvoranin koji se starao o obući svoga gospodara), etekčija (skutonoša), kavazbaša (tjelohranitelj), tulbentaga (dvoranin koji se starao o turbanima, sarucima i čamaširima svoga gospodara), a pod njegovim nadzorom bili su sarukčibaša (dvoranik koji je brinuo o turbanima), čamaširaga (dvorjanin koji se starao o rublju) i basčohadar (dvoranin koji se starao o papučama).  Na dvoru bosanskih namjesnika javljaju se i zvanja kao što su peškiraga (dvoranin koji se starao o peškirima svoga gospodara), ibrikdar (dvoranin koji je donosio i brinuo o vodi), mahramdžibaša (dvoranin koji je dodavao ručnik svome gospodaru), berberbaša (brijač), tirnakči (dvoranin koji je uređivao nokte svoga gospodara – manikir), baščauš (glavni oficir, koji je pratio svoga gospodara u džamiju), serkitabi (lični sekretar) i muhurdar (čuvar sandžak-begovog pečata). Za hranu i piće sandžak-bega brinuli su dvorjani pod nadzorom kapidžibaše. Drugo značajno odjeljenje na sandžak-begovom dvoru bila je riznica – hazna, čiji je upravnik bio haznadaraga. Značajne funkcije na dvoru obavljali su ćehaja (zamjenik, savjetnik), divan-katib (pisar u uredu divana – savjeta), te dragomani i dijaci, službenici koji su vodili prepisku na domaćim i stranim jezicima. Poklonjenje namjesniku Bosne U XVI stoljeću, pored Isa-begovog dvora, postojala su još dva saraja. Jedan, pod nazivom Saraj čaršija, izgrađen je najvjerovatnije uz Gazi Husrev-begovu Sahat-kulu. Dvor se spominje 1526. godine u Vakufnami Muslihudina Čekrekčije, pa je moguće da je to bio dvor Gazi Husrev-begov izgrađen za njegovog prvog bosanskog namjesnikovanja između 1521. i 1525. godine. Prema drugim izvorima, Gazi Husrev-begov dvor mogao je biti izgrađen na brdu poviše njegovih zadužbina, u današnjoj Ćurčića mahali. Drugi dvor izgradio je početkom XVI stoljeća bosanski namjesnik Skender-paša. Njegov dvor i druge zadužbine izgrađene su uz obale rijeke Miljacke na tadašnjoj jugoistočnoj periferiji Sarajeva, sada Skenderiji.
 Sarajevo je od svog osnivanja pa do 1553. godine, a onda od početka 17. stoljeća bilo administrativni centar Bosanskog sandžaka, kasnije pašaluka. Prema dokumentima sačuvanim u historijskom arhivu u Dubrovniku vidi se da već od 1607. godine bosanske paše borave u Sarajevu. U junu te godine dubrovački poklisar Jacobus de Lucaris, dobio je uputstvo svoje vlade da sačeka dolazak novog bosanskog paše u Sarajevu, a od 1612. godine, pa kroz cijelo XVII stoljeće dubrovački poklisari su išli bosanskom paši u Sarajevo. "Devetog tekućeg, poslao je Paša svog kapidžibašu, sa mnogim drugim sa svoga dvora, da me dignu od kuće i povedu u njegovu palaču", pisao je Pietro di Giorgio, a onda su ga "uz izvanrednu pompu" odveli do palače na jednom od najljepših pašinih konja, svečano opremljenom. Kada je stigao do paše ovaj ga je "s čitavim svojim dvorom, gdje su bili svi velikaši (tutti gli grandi di Bosina et di Herzegouina), dočekao na nogama i posjeo pored sebe". Rijetka svjedočanstva minulog vremena Mnogobrojni izvještaji Dubrovčana, posebno oni iz XVII stoljeća, gotovo su jedina svjedočanstva ceremonijala na dvoru bosanskih namjesnika. Poznato je da su Dubrovčani pri-likom dolaska svakog novog namjesnika u Sarajevo, išli da mu se poklone, noseći uobičajene darove. Snabdjeven kredencijalnim pismom, raznim dokumentima koji su sačinjavali pri-vilegije, posjetilac bi tražio audijenciju od pašinog ćehaje. Kada bi dobio odobrenje ulazio bi u saraj, gdje je sjedio paša, okružen raznim velikodostojnicima, službenicima i izabranim građanima. Poljubio bi paši ruku i predao mu poklone, koji su se uglavnom sastojali od svilenih tkanina, sukna, šećera, južnog voća, raznih poslastica, svijeća itd. Jedan od onih izvještaja koji pokazuju kakav je raskošan bio ceremonijal kod bosanskih namjesnika, jeste i pismo Marka Pucića, koje on piše svojoj vladi poslije prijema kod tadašnjeg bosanskog beglerbega Sejdi Ahmed-paše. Njegova uprava u Bosni upamćena je i po tome što je njegov dvor blistao u svom sjaju, a njegova vojska i pratnja mnoge je zapanjila svojom "veličinom i gizdavošću". Dvor mu je bio uređen kao sultanov, sa onim ceremonijalom svojstvenim samo najvišim funkcionerima.
 "U srijedu ujutro", pisao je Marko Pucić, "... posla njegova ekselencija svoga kapidžilar ćehaju, da mi saopšti da se pripremim za poklonjenje, a približno poslije jednog časa uputi haračbašu sa osedlanim konjem, ukrašenim bogatom opremom, i sa četrnaest čauša da me otprate od kuće do saraja u kome je boravio. Proveli su me kroz veliki špalir poređanih sejmena i saridžija, naoružanih arkebuzima sa fitiljima koje su držali u rukama. Na početku ovog špalira dočekala su me dva alaj-čauša, divno obučena, sa perjanicama na glavi i s posrebrenim štapovima u rukama. Pošto su mi se poklonili jedan od njih krenu ispred mene. Tako su me dopratili do dvorišta saraja Njegove ekselencije, a odatle do sobe, gdje mi je pripremljena audijencija, i koju sam zatekao punu agalara..." I nekoliko putopisaca koji su prolazili kroz Sarajevo tokom XVII stoljeća zapazili su da je pašin saraj lijepa i raskošna građevina. Konak Konak je jedina do danas očuvana rezidencija osmanskih namjesnika Bosne izgrađena 1868. godine za stolovanja vezira Topal Šerif Osman-paše. Gradili su ga Splićani Franjo Linardović i Franjo Moise u stilu kasnog baroka. Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine, Konak postaje jedan od prvih sarajevskih objekata koje vlasti restauriraju za svoje potrebe. Ovdje su od 1878. do 1918. godine odsjedali članovi kuće Habzburg, od 1918. do 1941. generali, banovi i župani, a u novoj Jugoslaviji političari iz mnogih zemalja svijeta. Austro-ugarski car Franc Jozef I boravio je u Konaku četiri dana za vrijeme posjete Sarajevu maja 1910. godine. Iz Konaka su put Beča ispraćeni i posmrtni ostaci prestolonasljednika Monarhije Franca Ferdinanda i njegove supruge Sofije, ubijenih hicima Gavrila Principa 28. juna 1914. godine. Šerif Topal Osman-paša Posljednji značajni bosanski namjesnik (1861–1869), zapamćen po nastojanju da Bosnu unaprijedi u ekonomskom i administrativno-političkom pogledu. Zaslužan je za otvaranje prvih svjetovnih škola, izgradnju kolskog puta Brod–Sarajevo, Konaka, Medžidija kršle (kasarne) i Vojne bolnice u Sarajevu. Za njegovog namjesnikovanja gradi se Pravoslavna crkva u Sarajevu, otvara se Banjalučka bogoslovija itd. Na Topal Osman-pašinu inicijativu u Sarajevu se otvara prva moderna štamparija, u kojoj se počinju štampati prve bosanskohercegovačke novine.
Priredio: Majo Dizdar, redakcija Portala
| :: Friday 27/04/2012 u 10:18 |
|
|
|
|
| Uz godišnjicu Oslobođenja Sarajeva i 550 godina trajanja grada |
| 
| SARAJEVO - GRAD KOJI TRAJE
Ukoliko se želi u potpunosti shvatiti sudbina i duh Sarajeva, onda se mora znati da je to grad na raskršću. Baš kao i njegov najpoznatiji toponim, Baščaršija, čije je značenje glavna čaršija, to jest trgovačka i poslovna četvrt grada. Riječ čaršija, međutim u svojoj etimologiji krije i značenje raskrižja, četiri strane svijeta, ili četiri puta koja se ukrštavaju u jednoj tački, što odgovara prostoru današnje Baščaršije, kao centralne i polazne tačke grada, koji je od pamtivijeka bio raskršće interkontinentalnih puteva što su povezivali zapadnu i srednju Europu sa Bliskim i Dalekim istokom, Podunavlje sa Jadranskim morem, Sredozemljem i Afrikom. Sarajevo sa svojom Baščaršijom veliko je raskršće svjetskih puteva Sarajevo je, možda i zbog toga, imalo usud da bude glavni grad zemlje koja je tokom cijele svoje historije bila tranzitna tačka u pohodu na istok (Drang nach Ost) ili pak pohodu na zapad velikih europskih sila i carevina, pa je Bosna stoljećima pripadala različitim carstvima i kraljevstvima. Prvo Rimskom, postavši njegovom podjelom na Istočno i Zapadno rimsko carstvo graničnom zemljom, što je kasnije bila njena sudbina i za višestoljetne vladavine Osmanskog carstva, koje je neprestano težilo na zapad, pa zatim Austro-Ugarske monarhije, koja je, opet, stremila ka istoku. Utjecaji suprotnih kulturnih i civilizacijskih predznaka ovdje su se susretali i sukobljavali, ali i mirili i preplitali, a zbog takvih povijesnih okolnosti i kulturno-historijsko naslijeđe ovih krajeva, pa i sama fizionomija grada Sarajeva, svojevrsno su jedinstvo suprotnosti, na prostoru na kojem postoje brojni tragovi života od najstarijih vremena do danas.
Tu su i bogomolje sve četiri svjetske religije, džamije, crkve i sinagoge, a padine brda oko Sarajeva zasute su drevnim ali i novim, pojedinačnim ali i zajedničkim grobljima četiriju religija, islama, katoličanstva, pravoslavlja i judaizma, pa su, zbog svima jasne asocijacije, mnogi putopisci zapisali kako je ovaj grad europski Jeruzalem.
Zimsko Sarajevo noću Samo u Sarajevu, i nigdje više na Planeti, na površini od jednog kilometra svake 32 godine (to se dogodilo u 2008./2009. godini) susretnu se u jednom mjesecu muslimanski Kurban bajram, jevrejska Hanuka, katolički Božić, Nova hidžretska godina, Nova godina po gregodijanskom kalendaru, pravoslavni Božić i Nova godina po julijanskom kalendaru. To su blagdani najpoznatijih svjetskih religija u jednom mjesecu, u jednoj zemlji, čak u jednom danu... Pozicija grada na raskršću, i to glavnoga grada države na raskršću, neminovno je tokom povijesti donosila i stradanja, od strašne paljevine princa Eugena Savojskog 1697., čije su trupe opljačkale i do temelja spalile grad, do dva svjetska rata koja su protutnjala kroz Sarajevo, i napokon, do stradanja najgoreg od svih, do opsade, paljevine i svakodnevnog artiljerijskog razaranja Sarajeva 1992-1995. godine, ili tačnije, mučenja grada i njegovih stanovnika 1.425 dana, u najdužoj opsadi koju je jedan grad u modernoj historiji doživio i izdržao.
Stradanje grada i njegovih stanovnika, začudo, nisu utjecala na mentalitet i ponašanje Sarajlija, kod kojih se nikada ne može osjetiti nepovjerenje ili netrpeljivost prema drugom i drugačijem, štaviše, oni će svakog gosta uvijek dočekati raširenih ruku, ne samo zato što su sa drugim i drugačijim oduvijek živjeli i uspijevali da nađu zajednički jezik, nego što su, naprosto, zavoljeli živjeti sa iskušenjima koje donosi neizvjesnost drugog i drugačijeg. Svoje veliko srce Sarajevo je svijetu pokazalo i 1984. godine, kada su ovdje održane XIV zimske olimpijske igre, pa je iz Sarajeva u svijet ponesena priča o tome kako je to grad mira, grad mostova koji spajaju, a ne razdvajaju, grad otvorenoga srca, grad ljubavi, tolerancije i dobrote, grad budućnosti. I ma kako to čudno zvučalo, Sarajlije su, i nakon posljednjeg, nedavnog stradanja svoga grada, ostali nepromijenjeni, a njegovi stanovnici su, među svim svojim dobrim osobinama, pokazali još jednu - spremnost na praštanje.
Sarajevo je, na kraju, dovoljno velik grad da nikome ne bude pretijesan i da se svako sa svakim ne poznaje, a dovoljno mali da bude intiman onoliko koliko to vi želite i da se u njemu dobro osjećate. Upravo zbog toga, ali i pregršti drugih mogućnosti, Sarajevo je grad u kojem svako može pronaći kutak u kojem će se osjećati prijatno i sretno, te poželjeti da se ovdje neprestano vraća ili pak zauvijek ostane.
Povijesno trajanje Sarajeva
Neolit - Butmirska kultura
Na širem području današnjeg Sarajeva otkriveno je više lokaliteta ljudskih staništa iz doba neolita. Najstarije je nalazište u Butmiru, na mjestu Aerodroma Sarajevo, gdje su iskopani ostaci jednog od najbogatijih neolitskih naselja na Balkanu, sa preko devedeset zemunica i drugih oblika nastambi, veliki broj raznog oružja i oruđa, glinene figuralne plastike i bogato ornamentiranog posuđa. Po ovom nalazištu jedna specifična varijanta neolitske kulture nazvana je butmirskom kulturom, a vremenski je određena periodom od 2400 do 2000 godine p.n.e.  Butmirska vaza Iliri Na prelazu u bronzano doba pojavljuju se ilirska plemena. Iliri grade naselja na Debelom brdu iznad Sarajeva i na Soukbunaru. Materijalni ostaci njihove kulture pronađeni na Debelom brdu su izvanredni primjerci nakita, oružja i oruđa.Iskopavanja na Debelom brdu otkrila su da je ovdje postojala i jedna od utvrda moćnog ilirskog plemena Desidijata. Vođa plemena, Baton, bio je predvodnik velikog ustanka ilirskih plemena protiv Rimljana, koji je, nakon više godina borbi, ugušen 9. godine nove ere.
Ostaci rimskih građavina i umjetnina pohranjeni u Zemaljskom muzeju Rimljani Nalazište antičke kulture iskopano je u naselju Ilidža, gdje se nalazila rimska sumporna banja Aquae S..., vjerovatno Colonia Aquae Sulpharae, sa popratnim objektima i podnim mozaicima koji su djelimično očuvani. Banje su imale sistem podnog grijanja, a pronađeni su nakit i novac. Postoje indicije da je na Ilidži bio hram posvećen Apolonu Tadenu, te da je ovdje bilo administrativno-upravno središte rimske kolonije u sarajevskom kraju.
Dijelovi rimskih fortifikacijskih građevina nađeni su na Debelom brdu podno Trebevića, a na prostoru koji gravitira Skenderiji i Marindvoru pronađeni su ostaci stambenih objekata, dviju ciglana sa crepovima i pečatom maximina i constantina, poštanske stanice i hospicija, radionice keramičkih proizvoda, te rimska nekropola.
Bosna u srednjovjekovlju
Rani srednji vijek obavijen je tamom, provalama Gota i Avara. U VII stoljeću počinje naseljavanje slavenskih plemena. Ime Bosne se prvi put spominje sredinom X stoljeća u spisu bizantijskog cara Konstantina Porfirogeneta, De administrando imperio, kao neveliko upravno područje oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne.
Srednjovjekovni stećak Kraljevina Bosna
Od sredine XII stoljeća Bosna ima svoje vladare sa titulom bana, od kojih su prvi bili ban Borić, a zatim Kulin ban. Početkom dvadesetih godina XIV stoljeća, pod upravom bana Stjepana II Kotromanića, počinje teritorijalno širenje banovine Bosne. Bosanska država se prostirala od Save do mora i od Cetine do Drine. Jačanje Bosne nastavljeno je za Stjepanova nasljednika bana Tvrtka. On se 1377. godine okrunio, pa je Bosna proglašena kraljevstvom, koje se za vladavine kralja Tvrtka I Kotromanića prostiralo na dijelove današnje Srbije i Hrvatske zajedno sa jadranskim ostrvima. Ovo je kraljevstvo nestalo pogubljenjem posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića 1463. godine, to jest padom Bosne pod Osmansku carevinu iste godine. Predstava u kamenu bosanske kraljevske krune Sarajevo u srednjovjekovlju
Jedini značajan materijalni trag stalnog boravišta ljudi na području Sarajeva, tokom dugog perioda srednjovjekovlja, predstavljaju unikatni ostaci srednjovjekovne nekropole bogumilskih stećaka, vjernika crkve bosanske. Nekropola se nalazila u predjelu Starog Trgovišta ili Tornika oko ušća Koševskog potoka u Miljacku, a njeni monumentalni nadgrobni kamenovi danas su smješteni na lijevoj obali Miljacke.
Trgovište Tornik - (U)Tornik (utorak kao pazarni dan) zauzimalo je širi prostor, koji se protezao od ušća Koševskog potoka do današnjeg Marindvora. To je moralo biti otvoreno gradsko naselje podignuto na ranijoj rimskoj aglomeraciji, u kojem je bila i kolonija dubrovačkih trgovaca.
Župa Vrhbosna
Naselje Vrhbosna, vjerovatno kao skup sela sa centralnim trgom Tornikom, nastaje oko 1270. godine. U vrijeme Bosanskog kraljevstva na širem području Sarajeva postojao je i stari grad Hodidjed, kao središnja utvrda župe Vrhbosne. Prema novijim izvorima grad se nalazio na mjestu Bijele tabije na Vratniku, iznad klanca rijeke Miljacke.
Prema mišljenju nekih znanstvenika, na području Marindvora postojao je u vrijeme bosanskih banova grad Vrhbosna sa svojom katedralom i kaptolom, na što upućuje i prvi spomen Vrhbosne u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine, u kojoj se govori i o katedralnoj crkvi sv. Petra, čiji ostaci, izuzev jednog kapitela, nisu pronađeni.
Osmanska okupacija Bosne 1463. godine
Mada su osmanske vojne snage u Bosni bile prisutne čitavih 70 godina prije pada Bosanskog kraljevstva pod tursku vlast, Bosna je definitivno izgubila svoju nezavisnost u bitkama što su se vodile tokom 1463. godine, u kojima je poginuo značajan broj bosanske vlastele, te zarobljen i ubijen Stjepan Tomašević, posljednji bosanski kralj. Bosna je, uz izvjestan stepen autonomije unutar Osmanske imperije, ostala pod turskom upravom narednih 415 godina.
 Mapa stare sarajevske čaršije
Osnivanje Sarajeva 1462. godine
Isa-beg Ishaković, osmanski vojskovođa, namjesnik Bosne i osnivač Sarajeva, svojim je brojnim gradnjama, i prije zvaničnog osvajanja Bosne, postavio temelje gradu Sarajevu, koji je svoje ime dobio po namjesnikovom dvoru i polju ispred dvora, Saray-ovasi.
Sarajevo se prvi put spominje pod svojim današnjim imenom 1477. godine u Ajas-begovoj vakufnami, pisanoj arapskim jezikom, a 1507. godine na bosanskom jeziku u jednom pismu bosanskog namjesnika Firuz-bega.
Dan grada slavi se 6. aprila, što odgovara datumu njemačkog bombardiranja Sarajeva 1941. godine, ali i oslobođenju grada od fašističke okupacije 1945. godine. Istog datuma 1992. godine, nakon objavljivanja međunarodnog priznanja države Bosne i Hercegovine kao samostalne države, Sarajevo je prvi put granatirano sa srpskih položaja, čime je otpočela troipogodišnja opsada grada i označen najteži period u njegovoj historiji.
Bosna pod austro-ugarskom vlašću (1878-1918.)
Mirom u San Stefanu trebalo je da Bosna i Hercegovina dobije autonomiju, međutim, velike sile su se na Berlinskom mirovnom kongresu 1878. godine složile da Bosnu i Hercegovinu povjere na upravu Austro-Ugarskoj monarhiji, pa ova dvojna monarhija iste godine okupira Bosnu i Hercegovinu, da bi je 1908. i anektirala.
Okupatorska austrougarska armija od 200.000 vojnika slama otpor branilaca na svim frontovima u Bosni i Hercegovini, a Sarajevo, nakon višednevnih krvavih uličnih borbi, biva osvojeno 19. augusta 1878. godine. Tako je Bosna i Hercegovina, nakon više od 400 godina života pod upravom jedne, nastavila sljedećih 40 godina da živi pod upravom i u sastavu druge carevine.
 Parada austro-ugarske vojske na trgu pred Katedralom Sarajevski atentat i Prvi svjetski rat U najvećoj historijskoj tektonici koja tek treba da nastane sa Prvim svjetskim ratom, Sarajevo dobiva nesretnu ulogu da bude poprište događaja koji će direktno označiti početak prvog globalnog sukoba naroda.
Pucnji atentatora Gavrila Principa u Sarajevu 28. juna 1914. godine i ubojstvo nadvojvode Franca Ferdinanda, prestolonasljednika Austro-Ugarske monarhije, i njegove supruge Sofije, označili su početak Prvog svjetskog rata. Tako su Sarajevo i Bosna i Hercegovina, ni krivi ni dužni, nakon austrougarske okupacije i aneksije, ponovo došli u žižu svjetskog interesiranja, ostavivši neizbrisiv historijski trag o sebi i svojoj nesretnoj ulozi u Prvom svjetskom ratu, za sva vremena.
Ubijeni prestolonasljednik Franc Ferdinand i njegova supruga Sofija Sarajevo između dva svjetska rata Nakon završetka Prvog svjetskog rata, teritorijalno rasparčana Bosna i Hercegovina, kao i sasvim osiromašeno Sarajevo, nastavljaju da žive u sastavu Kraljevine Jugoslavije, koja se doslovce maćehinski odnosi prema ovom dijelu države i njenom glavnom gradu. Za razliku od okupatorske Austro-Ugarske monarhije, koja mnogo ulaže i mnogo gradi u Bosni i Hercegovini, Kraljevina Jugoslavija gotovo ništa ne ulaže u njen gospodarski razvoj, prosvjetu i kulturu. Današnji Trg oslobođenja u vrijeme njemačke okupacije Drugi svjetski rat Bosna je dvostruko okupirana, od Hitlerove Njemačke i Nezavisne države Hrvatske. U vremenu sveopćeg stradanja i narodnooslobodilačkog otpora, najtragičniju sudbinu ipak doživljavaju Jevreji. U akcijama masovnih hapšenja i deportacija Nijemaca i ustaških kolaboracionista, hiljade Jevreja nestaju u fašističkim logorima širom Europe. Jedinice Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć pripadnika pokreta otpora u gradu, oslobađaju Sarajevo 6. aprila 1945. godine. Posljeratni miting u Titovoj ulici u povodu dana oslobođenja grada Godine obnove i izgradnje Možda najsretniji i najprosperitetniji period u novijem životu Sarajeva nastaje u vrijeme druge, socijalističke Jugoslavije, kada se grad naglo razvija i modernizira, a njegovi žitelji svih vjeroispovijesti i svih nacionalnosti ravnopravno žive i sudjeluju u izgradnji Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. Gradi se moderna saobraćajna i druga gradska infrastruktura, škole, fakulteti, fabrike, fudbalska igrališta i velike sportske hale u kojima se održavaju europska i svjetska prvenstva, gradi se aerodrom, željeznička stanica, tada najveća i najsavremenija na Balkanu, grade se velika, moderna gradska naselja... Trebevićka žičara Olimpijske igre u Sarajevu Bosna i Hercegovina i Sarajevo 1984. godine su domaćin jedne od najvećih i najznačajnijih svjetskih manifestacija, XIV zimskih olimpijskih igara, koje ovaj grad ponovo dovode u centar svjetskih zbivanja, ovoga puta kao grad mira, ljubavi i prosperiteta. Olimpijska mapa Sarajeva 1984. godine Proglašena nezavisnost Bosne i Hercegovine
Pad socijalizma, parlamentarni izbori iz 1990. godine i dolazak na vlast nacionalnih stranaka označili su početak nesagledivih promjena u novoj Jugoslaviji, pa i u Bosni i Hercegovini. Najznačajnija promjena tog vremena bilo je referendumsko izglasavanje nezavisnosti Bosne i Hercegovine 1. marta 1992. godine i međunarodno priznanje nezavisnosti BiH proglašeno 6. aprila 1992. godine. Razorena gradska Vijećnica sa spaljenom Nacionalnom i univerzitetskom bibliotekom Rat 1992.-1995. - 1425 dana opsade Sarajeva Dan po objavljivanju priznanja nezavisnosti, počinje granatiranje Sarajeva sa planina oko grada, čime počinje troipogodišnja srpsko-crnogorska agresija na Bosnu i Hercegovinu. Sarajevo razaraju pripadnici bivše Jugoslavenske narodne armije i paravojne formacije bosanskih Srba. Mapa opsade Sarajeva 1992-1995. Glavni grad Bosne i Hercegovine teško je stradao tokom 1.425 dana opsade. U svakodnevnim snajperiranjima i granatiranjima, ubijeno je preko 11.000 Sarajlija, uglavnom civila, žena i čak 1.600 djece te devastirano na hiljade stambenih, poslovnih, vjerskih i objekata neprocjenjive kulturno-historijske vrijednosti. Šehidsko mezerje nad Kovačima Prestanak rata 1995. godine Rezultat Dejtonskog mirovnog sporazuma je Bosna i Hercegovina podijeljena na srpski entitet sa nazivom Republika Srpska, i bošnjačko-hrvatski entitet oličen u Federaciji Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je danas ponovo država, i to samostalna država, prvi put nakon pada Bosanskog kraljevstva 1463, nakon punih 529 godina življenja u sastavu dva tuđinska carstva i dvije Jugoslavije.
Sarajevska crvena linija Ovogodišnja proslava Dana oslobođenja Sarajeva protekla je u znaku obilježavanja žrtava građana Sarajeva, njih 11.541 koji su ubijeni na ulicama grada i u svojim stanovima za vrijeme agresije 1992-1995. godine. Za tu priliku u glavnoj sarajevskoj ulici postavljeno je upravo toliko crvenih stolica - 11.541., na kojima bi danas, da nisu ubijeni, mogli sjediti građani Sarajeva, od tadašnje novorođenčadi, danas dvadesetgodišnjaka, do osoba koje bi dočekale i ovogoidišnju proslavu Dana Oslobođenja svoga grada. Savremeno Sarajevo Sarajevo danas, usprkos svim stradanjima i sukobima što su ga zadesila u nedavnoj prošlosti, živi multinacionalno i multikulturalno, i kao i uvijek, i nakon svega - bez mržnje. Uz to, obogaćeno ambasadama, poslovnim predstavništvima, novim kulturnim ustanovama, ljudima svih boja i religija, koje su se oduvijek susretale u ovome gradu sretnog života u različitosti. Majo Dizdar, redakcija Portala
| :: Monday 09/04/2012 u 09:53 |
|
|
|
|
| Oživimo bh. strip-umjetnost |
| 
| Oživimo bh. strip-umjetnost
Portal Škola ba. objavio je konkurs za mlade darovite crtače stripa na temu „Bilo jednom u 21. stoljeću...“, o čemu možete opširnije pročitati na ovim stranicama, te vidjeti kako će nagrađeni biti veoma motivirani da, kao mladi talenti, nastave sa svojim radom na crtanju stripa, možda jednoga dana i animiranih (crtanih) filmova, što je u svijetu jedan od najljepših i najunosnijih umjetničkih poslova.
Nažalost, u Bosni i Hercegovini, u kojoj je ovaj vid umjetnosti nekada bio veoma razvijen i na velikoj cijeni, ova djelatnost poprilično zamire, a ovdašnji talenti mahom pokušavaju nastaviti stvarati negdje van Bosne i Hercegovine i balkanske regije. Da sve nije bilo kako je danas, pokušat ćemo vam prezentirati u ovoj kratkoj retrospektivi o razvoju crtanja i objavljivanja stripa u Bosni i Hercegovini u prošlosti, negdje do 1992. godine, a sve u cilju da vidite kako zapravo baštinite jednu podobro bogatu i uspješnu tradiciju u ovoj djelatnosti, što vam, uostalom, daje za pravo da kažete da ćete samo nastaviti tamo gdje se jednom, zbog nečega, stalo.
Sve je počelo sa „Malim novinama“
Mada se u Bosni i Hercegovini strip pojavio već u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, njegov razvoj ozbiljnije kreće tek nakon Drugog svjetskog rata, kada započinje produkcija originalnog bh. stripa, u čemu najznačajniju ulogu imaju sarajevske Male novine, koje objavljuju američke stripove Tim Taylor i Tarzan. Pedesetih i šezdesetih godina u Malim novinama objavljuju stripove domaći autori među kojima posebno mjesto pripada Abdulahu Koziću i Milenku Kapetanoviću, prvom sa serijalom Mali partizan po scenariju pisca za djecu Alekse Mikića. Milenko Kapetanović radio je kao (prvi) profesionalni karikaturista lista Oslobođenje i crtao stripove u karikaturalnoj maniri educiranog sadržaja. Pored Malih novina i Oslobođenja, Kapetanović je objavljivao strip s educiranom porukom Mićini saobraćajni problemi ( u tri kolor pasice ispod popularnog Denisa) u beogradskom Politikinom zabavniku. Tiraž Malih novina je 60. i 70. godina bio najveći u bivšoj Jugoslaviji, dosegnuvši prodati tiraž od nevjerovatnih 400 000 primjeraka. Ono što su za hrvatsku strip scenu bili slavni Andrija Maurović i Walter Neugebauer, to su za razvoj bosanskohercegovačkog stripa bili Abdulah Kozić i Milenko Kapetanović.
Bosanski strip u milionskom tiražu
U Malim novinama krajem šezdesetih godina pojavio se i Ahmet Muminović sa svojim prvim stripom Sultanovi dukati (1968.), koji vremenomi postaje najpoznatiji i najproduktivniji strip crtač u Bosni Hercegovini svih vremena. Crtao je serijal Nikolino i Emir, sedamdesetih je crtao strip serijal za novosadski Dnevnik po istoimenom filmu Valter brani Sarajevo, po scenariju Hajrudina Krvavca, slavnog redatelja spomenutog filma. Ovaj strip je najtiražniji strip u bivšoj državi zahvaljujući činjenici što su ga Kinezi preveli, adaptirali za svoje tržište i štampali u milijunskom tiražu. Osamdesetih godina crta vrlo tiražan strip serijal Otpisani, po istoimenoj popularnoj tv seriji u izdanju novosadskog Dnevnika. Za godinu dana morao je da nacrta 500 tabli stripa! Crtao je i stripove po licenci svjetskih izdavačkih kuća poput Velikog Bleka (sedam stripova). Njegovi stripovi objavljivani su i prevedeni u Mađarskoj, Švedskoj, Francuskoj, Španiji, Turskoj i Kini. Poput Replaya objavljivao je za mnoge listove širom Jugoslavije: Sam svoj majstor, Nevjerovatne priče, Stari zanati i Nepoznata domovina. Dugi niz godina bio je stalni suradnik litova Uradi sam, Nada, Politika (dječiji prilog Politika za decu) i Politikin zabavnik. Objavio je strip i u Spunk novostima (od 14.-17. broja). Na inostranom tržištu najviše uspjeha imali su Muminovićevi stripovi Šeherzada, koji je prvo izlazio u magazinu Erotski dodir, a kasnije (početkom 90.) i u strip sveskama. U Malim novinama sedamdesetih i osamdesetih (Male novine mijenjaju format u A4) svoje stripove objavljuje mlađahni Tonči Bender, talentirani strip autor koji je svoje strip uratke i ilustracije radio u karikaturalnoj maniri. Na žalost poginuo je pred sam kraj Agresije na Bosnu i Hercegovinu, kao branilac u rodnom Sarajevu. Posthumno je objavljen njegov strip-album.
„Naši dani“ i sarajevska strip-scena
Sedamdesetih godina popularni omladinski časopis Naši dani počinju s objavljivanjem domaćih strip ostvarenja. Redaju se jedan za drugim sada već poznata imena bh kulturne i strip scene: Tonči Kulić (prodao svoj strip serijal Zumić – Dečijim novinama), Miodrag Milanović (koji će kasnije postati najpoznatiji i najproduktivniji bh strip scenarista, crtao je strip Petko od jednog kaiša od 1975-1978., a kasnije nastavio u sarajevskim Večernjim novinama), Tonči Bender, Nedžad Begović (posvetio se animiranom i igranom filmu), Željko Graf, Midhat Ajanović (posvetio se karikaturi i animaciji), Emir Softić i Mesud Kečo (likovni umjetnik). Željko Graf (najbolji među njima) bio je Urednik stripa u Našim danima i tehnički urednik Zadrugara. Na stranicama Naših dana izlazio je njegov komični strip serijal Brule. Umro je u 36. godini života nesretnim slučajem. Bio je to veliki gubitak za bh. strip. Ova grupa bh strip crtača organizirala je i prvu zajedničku izložbu strip radova u Sarajevu, posvećenu svom preminulom kolegi.
U „Zadrugaru“, listu za poljoprivrednike objavljivali su redovno domaći strip autori. I glasnik Islamske zajednice Preporod od 1979. redovno je objavljivao stripove Ahmeta Muminovića, Midhata Ajanovića i Tončija Bendera. U razvoju stripa u Bosni i Hercegovini značajno mjesto pripada i privatnom poduzetniku i ljubitelju stripa Ahmedu Hrapoviću Hrapi, koji je 70. i 80. godina objavio niz strip magazina i listova: deset brojeva Tobijevih novina, tri broja Mini stripa, tri broja ABC stripa, dva broja Horizonta, dva broja Diogena i sedam brojeva Sarajevskog zabavnika (SAZ), koji je ujedno bio i najznačajniji njegov projekat.
Grupa "SARST" i Ahmed Hrapović
Oko SAZa, okupila se novoformirana grupa strip autora pod imenom SARST (pandan Beogradskom krugu i Novom kvadratu), koju su sačinjavali Tonči Bender, Midhat Ajanović, Miodrag Milanović, Emir Softić i Jadranko Jerković. Ekipi SAZ-a pridružio se i Tonči Kulić. Sva ova ekipa je bila boemska, radili bi stripove kad bi se prodao prethodni broj i kad bi im zafalilo novaca. Uspješnu saradnju sa Hrapom imali su i Fikret Hajdinović iz Novog Pazara i Muharem Tursunović iz Tuzle, kojem je objavljen strip album Gavran (sa tematikom o partizanima). Interesantno je da je Hugo Pratt na nagovor Miodraga Milanovića odobrio SAZ-u besplatno objavljivanje stripova talijanskih kolega iz svoje strip revije Sgt. Kirk (u kojem su strip crtači u to vrijeme kopirali Dinu Battagliu). Poslije razlaza sa bh. strip crtačima Hrapović je objavio još jedan broj SAZa, uglavnom s inostranim stripovima i to je bio definitivni kraj izdavačke djelatnosti velikog entuzijaste, zanesenjaka i gromade od čovjeka Ahmeda Hrapovića Hrape.
„STRIP ART“ i Ervin Rustemagić
Značajno mjesto u polularizaciji stripa u Bosni i Hercegovini pripada Ervinu Rustemagiću. Još kao petnaeestogodišnjak shvatio je da se bolje može živjeti od prodaje stripa, nego od rada na stripu. U početku se družio s grupom SARST, ali i s Ahmetom Muminovićem koji mu je umnogome pomogao da realizira svoju ideju kako da postane producent, urednik strip izdanja i menadžer. Početkom sedamdesetih pokreće strip reviju Strip Art, velikog (A3) formata, zamišljenu da promovira klasike svjetske strip scene od Fosterovog Tarzana i Princa Valianta do Jungovog Tima Taylora. Omot je bio u full coloru, a zadnja stranica je bila rezervirana Pink Panteru, popularnom liku iz crtanih filmova. Ova strip revija opstaje na tržištu oko dvije godine s ukupno 45 objavljenih brojeva. No, Ervin ne sjedi skrštenih ruku nego koristi vrijeme u uspostavljanju veza i relacija sa strip autorima i producentskim kućama širom svijeta. Objavio je nekolicinu knjiga o stripu. U Sarajevu je organizirao 1976. izložbu u Skenderiji gdje je doveo čuvenog Hermana Huppena, autora popularnog Džeremaje (Jeremiah) Na ovoj izložbi između ostalih sudjelovao je i Julio Radilović sa svojim originalnim radovima.7
 NIŠRO "OSLOBOĐENE" i revija „STRIP ART“
Osamdesetih godina Rustemagić ponovno stupa na bh strip scenu, ali ovoga puta u velikom maniru i na velika vrata. Pod okriljem NIŠRO Oslobođenje ponovno je pokrenuo reviju Strip Art , na manjem formatu, u novom ruhu, s omotom od 200 gr kunstdruk papirom i vrhunskim kolorom. Pokrenuo je i svoju producentsku kuću Strip Art Feautures i preko nje uspostavio kontakte i ugovore sa značajnim svjetskim autorima koji i danas za njega rade. Cijelo vrijeme rada na Strip artu objavljivao je i promovirao američke i europske autore. U Strip artu objavljeni su mnogi svjetski autori stripa, ali je posebno ostao u sjećanju briljantan strip Lawrencea Storm i serijal Hermana Huppena Jeremiah koji ga je proslavio u cijeloj Europi. Ova nova revija uspješno je izlazila do pred samu agresiju na BiH. Zaključno sa 72. brojem prestao je izlaziti Strip Art. O Ervinu Rustemagiću, danas se manje-više sve zna. Živi i radi u Sloveniji, producira mnoga svjetska imena stripa, a producira i filmove o Jeremiah (Džeremaja). Slovi za jednog od najvećih producenata stripa u Europi i svijetu. Zahvaljujući Ervinu Bosna i Hercegovina je dobila strip reviju koja je ostala zapamćena kao jedna od najboljih u bivšoj Jugoslaviji.
Karim Zaimović i Branislav Perković
Krajem osamdesetih Naši dani su postali politički magazin u kojem se promovirao politički strip u koloru. Kolumnista stripa bio je mladi strip autor, strip-kritičar i scenarist Karim Zaimović koji je, nažalost, poginuo u Sarajevu od agresorske granate 1995.godine. Bio je veliki potencijal i bh. kulturna i strip scena mnogo je izgubila njegovim odlaskom...
Još jedno ime je vrijedno spomena kada je u pitanju bh.strip scena do 1992.godine. To je Branislav Perković, sjajni ilustrator, koji je možda najbolji crtač i kolorista svih vremena koje je Bosna iznjedrila, ali je bio i strašno lijen za strip. Branislav Perković je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu na Odsjeku za Grafički dizajn i bio je pravi umjetnik među strip crtačima. Nešto kratkih autorskih strip uradaka u tehnici tuš-pera sa osobenim grafizmom novog vala objavio je u Spunku i Spunk novostima (specijal Stripoteke 1/1984. Radio je za novosadski Forum. Uradio je maestralno prvu naslovnicu sarajevskog magazina ARKA u full coloru (koji je štampan u 100 000 primjeraka) i još nekolicinu kasnije. Punu afirmaciju stekao je u Americi gdje su ga otkrili lovci na talente koji su ga angažirali da radi u jednom studiju animiranog filma, za koji je radio i kao koautor, i kao crtač background scena. U skraćenoj verziji preneseno sa Portala za mlade MREŽA, u autorstvu Alije Balte
| :: Wednesday 21/03/2012 u 09:32 |
|
|
|
|
| Sarajevo – carstvo orijentalne kuhinje |
| 
| Sarajevo – carstvo orijentalne kuhinje Ako smatrate da ovome prilogu o bosansko-orijentalnoj kuhinji nije mjesto ovdje, u ovoj rubrici o kulturi, grdno se varate. Hrana, način pripreme hrane, izbor hrane koja se najčešće jede, i sve drugo što uz hranu ide, šta se i kako se pije, kada se šta priprema (rođendani i druga slavlja, vjerski i drugi praznici), značajna su obiljažja svake nacionalne kulture, pa tako i bosanske. Zato vam ovdje donosimo jedan zanimljiv prilog o bosansko-orijentalnoj kuhinji, te o sarajevskim aščinicama, najstarijim javnim kuhinjama, pretečama današnjih restorana, čevapčinica i drugih mjeste gdje se dobro jede. Uz sarajevske aščinice, uostalom, vežu se i mnoge legende. Sarajevo je u svijetu čuveno po svojoj bosansko-orijentalnoj kuhinji, čija jela možete probati u mnogobrojnim ovdašnjim aščinicama, kojih je donedavno, po pravilu, bilo samo na Baščaršiji, niti u jednom drugom dijelu grada, no odnedavno su se počele otvarati i na drugim mjestima, osvajajući lagano svojom starom slavom nove gradske prostore. Zbog toga većina gostiju koji su ranije dolazili u ovaj grad, prvo posjete nadaleko poznate čevabdžinice, aščinice i slastičarne, a onda nastavljaju putem i ciljem zbog kojega su u Sarajevo i došli. Izbor bosanskih jela: sogan-dolma, burek, zeljanica, sarma i pečena janjetina Aščinice i čevabdžinice, u tome su svi složni, nešto su posebno i za Europu i za Svijet. To su male privatne kuhinje i roštiljnice u kojima se sjedi onoliko dugo koliko se jede, a onda se odlazi svojim putem, što je nametnuo običaj baščaršijskih zanatlija i trgovaca da ovdje nabrzinu doručkuju ili ručaju, a zatim se vraćaju na posao, u svoj dućan, u kojemu provode od ranog jutra do akšama (prvog sumraka), prekidajući posao samo da jedu i klanjaju barem jednu od pet dnevnih molitvi u nekoj od mnogobrojnih čaršijskih džamija. Večera se uvijek u vlastitoj kući, ako je moguće u bašći ili kraj prozora, sa predivnim pogledom na grad. Jela koja možete kušati u sarajevskim aščinicama nabrojat ćemo onim redom kojim se najčešće i traže. To je, prije svih, pače (dobro skuhani i u gustom vlastitom saftu servirani komadići janjetine sa raznih dijelova janjeta, koji se začinjavaju biberom, sirćetom i bijelim lukom), zatim raznovrsne dolme (sogan-dolma, tikva-dolma, paprika i paradaiz dolma), pa sarme (taman tolike da tri u kašiku stanu), pa razne pite, prije svih burek, kao kralj pita (sve su pite pitice, samo burek pitac), zatim zeljanica, krompiruša, sirnica ali i druge vrste pita, zatim razni čevapi iliti moče (jela koja se jedu kašikom ili umakanjem posebnog peciva - somuna u sos) šiš ćevap i sitni čevap prije svih, a nezaobilazne su i čorbe, od kojih su najpoznatije begova i škembe čorba, koju nazivaju i mahmurnom čorbom. Tu su i razni pirijani, pilavi, juvalaci i ćufteta, uljevaci, buranije i kljukuše, čimburi, buredžici, bumbari, kalje i musake, bamnja, te grah spremljen na ko zna koliko načina, i tako redom, unedogled. Na kraju svakako treba spomenuti klepe, kao posebno cijenjen specijalitet i kao jedno od jela koje je osobito zahmetli (teško) spremiti.  Klepe: specijalitet s kojim se bosanci doslovce oduševljavaju Jedna od glavnih karakteristika spremanja jela orijentalnog porijekla jeste da se ta jela, za razliku od današnje brze hrane, spravljaju veoma dugo i strpljivo, u vlastitom sosu, dakle bez dodavanja vode ili uz sasvim zanemarivo dodavanje vode, da se kuhaju na laganoj vatri, te na zdravim masnoćama, prije svega na kravljem maslu, za kojega najnovija medicinska istraživanja kažu da je najmanje škodljiva masnoća životinskog porijekla, a jelima daje neponovljiv okus. Uz većinu ovih jela služi se domaće kiselo mlijeko, pavlaka ili mileram, a ponegdje i kompoti od raznovrsnog domaćeg voća. Zanimljivo je da u aščinicama ne možete pronaći najpoznatiji sarajevski kulinarski specijalitet, čevape, s obzirom da se u aščinicama spravljaju kuhana, a u čevabčinicama jela sa roštilja, čevapčići prije svih, ali i suđukice (kobasice punjene mljevenim mesom), teleća šnicla na žaru, teleći ražnjiči, te džigerica, brizle, krezle i tako redom. Najstarija sarajevska aščinica Drevna sarajevska porodica Hadžibajrić drži aščinicu na Baščaršiji neprekidno preko stotinu i šezdeset godina, što im je priskrbilo epitet najstarijih i najuglednijih sarajevskih aščija, a njihovu aščinicu kulinarskim svetilištem starog ali i modernoga Sarajeva. Prva njihova aščinica bila je na samom glavnom Baščaršijskom trgu, gdje su nekada u saz i u def udarali i pjevali čuveni Behka i Ljuca, a gdje se danas nastanio turski nacionalni restoran Zejtin, zatim su aščinicu imali u obližnjem Kujundžiluku, da bi se na kraju smjestili na današnjem mjestu. Svakako je zanimljivo ući u njihovu aščinicu, ako ništa da se vidi staro, tradicionalno posuđe u kojem se kuhalo i prije stotinu godina, kao i čuveni sahani u kojima se jelo servira vrelo k'o džehennem (pakao) i nikako drugačije. No, to svakako nije jedina sarajevska aščinica, ima ih sve više i sve uspješnije rade. Hadžibajrićevu smo aščinicu ovdje, zapravo, spomenuli ne samo zbog toga što se smatra najstarijkom u gradu, nego i za to što o njoj postoji nekoliko sjajnih predaja, ali i istinitih priča, od kojih ćemo mi ovdje navesti dvije. Sitni ćevap Pače za Kralja Prema predaji, u vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1919.-1941.),iz Hadžibajrićeve aščinice se, barem jednom sedmično avionom odnosilo jelo na kraljev dvor u Beograd, najčešće pače, ali i druga jela i poslastice. Pače, naime, spada u red onih jela koja se hlađenjem želatiniraju, te se tako održavano na ledu ili u hladnijem prostoru može održati i nekoliko dana, potrebno ga je samo podgrijati i začiniti i zatim uslast jesti. Ni tada, a ni u najdavnijim vremenima u Sarajevu nije bilo nemoguće nabaviti dovoljnu količinu leda, čak i ljeti, s obzirom da se zna da se led ovdje „proizvodio“ i održavao čak i u najtoplijim ljetnim danima. Led bi se, naime, zimi ali i sve do kasnog proljeća, donosio sa planina oko Sarajeva, najčešće sa planine Bjelašnice, te deponirao u tamnim i hladnim kamenim podrumima i kamenim magazama u slamu, tako se održavajući nedjeljama, pa i mjesecima. Sogan-dolma Da ova predaja o svakosedmičnom putovanju avionom sarajevskog pačeta u Beograd nije daleko od istine, svjedoči i savremeni običaj da pilote i posadu aviona koji svakodnevno slijeću u Sarajevo i odmah se vraćaju na početne europske destinacije, na aerodromu često čeka delivery-momak ili cura sa naramkom ranije naručenih porcija još toplih čevapa kupljenih kod Haseta, Mrkve ili Šahina. Čevapi najčešće nestanu već za vrijeme leta, a nerijetko se nose i kućama i podgrijavaju u mikrovalnim rernama, pa se tako originalni sarajevski čevapi jedu širom europskih metropola baš kao da su sad skinuti sa baščaršijskog roštilja. Ovo je živa istina, ali ne bismo o detaljima, u Europsku uniju je, znano je, zabranjeno unositi bilo šta od hrane što nije vakumirano i hermetički zatvoreno ili pak konzervirano. Isto k'o u Hadžibajrića Sarajlije su u starom Sarajevu toliko razmazili svoje supruge, da su one vremenom stekle epitet profesionalnih hanuma (gospođa), toliko su bile pažene i tetošene, zasipane zlatom i drugim dragocjenostima.Mada je već i svaka bolje stojeća kuća imala i poslugu, od ovih se hanuma ipak očekivalo da svojim muževima vlastoručno naprave večeru. Ali, žene k'o žene,kad se uz popodnevnu kahvu zapričaju u komšiluku, priči nigdje kraja. Kako ne bi omanule u svojoj obavezi pripreme večere, one bi poslale momka (slugu) u čaršiju, da kod Hadžibajrića pazari omiljena muževljeva jela. A ovaj bi, slasno večerajući, ne jednom uzviknuo:„Dobro ti je, vala, k'o da je od Hadžibajrića.“ Majo Dizdar, uredništvo Portala
| :: Tuesday 06/03/2012 u 08:52 |
|
|
|
|
|
| |
| |  | |  |
|